RAZBIJAČ TENKOVA: Priča o Staljinovoj ‘kugli smrti’
Pod nazivom ‘Protivotenk’, osmislio ga je, a potom i zaista predložio u martu 1942. godine vrhovnoj komandi Crvene Armije, gospodin L. P. Mokruzov.
Mokruzov je radio kao glavni inžinjer u fabrici “Crvena Zastava” u Harkovu, prije nego što je prebačen u drugu fabriku u istom gradu. Prije rata, studirao je na harkovskom politehničkom institutu. Svoje studije uspješno je završio 1934. i dobio je inžinjersku diplomu. Dok je dizajnirao ‘Protivotenk’, bio je u Molotovu (današnji Perm), u Gulagu, gdje je boravio zbog pronevjere (finansijske zloupotrebe).
Vozilo je dizajnirano da bude teška napadačka mašinerija, specijalno napravljena da uništava neprijateljske tenkove, bunkere, uporišta i da – zajedno sa regularnim trupama – probija front i napada važne i osjetljive mete iza prvih linija (artiljerija, mesta lansiranja V2 raketa npr. i slično). Razlog neuobičajenog sfernog oblika leži u tome što je uz takav dizajn oklopa, tenk gotovo nemoguće probiti, a naravno zauzvrat ‘Protivotenk’ bi uništavao njemačke tenkove “k’o iz šale”.
Predviđeno naoružanje za ovaj tenk je bilo masivno: četiri topa, od kojih su dva 155 mm kalibra, osam mitraljeza i dva protivavionska mitraljeza. Glavna prednost vozila bila je odlična mobilnost za svoju veličinu.
Karakteristike tenka su sljedeće:
Prečnik – 10 metara
Težina – 500 tona
Oklop – 200-250 milimetara, sastavljen od tri dijela, a svaki zasebni dio je sastavljen od više ploča
Motor – 2.000 konjskih snaga
Maksimalna brzina – 90 km/h
Zvuči masivno? Na jednoj od slika možete vidjeti kako bi on izgledao pored Mausa, njemačkog superteškog projekta, a ujedno i Tier X njemačkog teškog tenka.
Da bi se vozilo kretalo, bila bi potrebna dva motora od hiljadu konjskih snaga sa vodenim hlađenjem koja bi bila ugrađena u sredini, a pored njih zahtjevao se i treći, manji motor koji bi pokretao generator. Generator bi služio za pokretanje malih motora koji bi okretali točkove i pokretali gusjenice.
Što se tiče posade, sastojala se od 8 članova. Vozač, mehaničar, četiri nišandžije i dvojica nišandžija glavnih topova (gorepomenutih, od 155 mm). Primjećuje se da posadi nedostaje komandir, što znači da je vjerovatno neko od ovih članova posade ujedno vršio i tu funkciju.
Skoro nepotrebno je napomenuti da je ovaj projekat – odbijen zbog nepraktičnosti, ali je svakako ostao zabilježen kao interesantan projekat sovjetske vojne industrije. A da ipak nije unikatan, govori i činjenica da su Nijemci napravili sopstveni okrugli tenk – kugelpanzer.
Izvor: najstudent.com
