Okean u dnevnoj sobi, život u vodi do koljena: “Ne želimo otići sa svog ostrva”

Dnevna soba prekrivena je sa dvadesetak centimetara okeana, ista je situacija u školi i svakoj kući u selu. Ulice su rijeke, a ljudi su naučeni da neprestano gaze kroz vodu, bili oni kod kuće ili vani. Brdašca od nasipanog pijeska su jedino suho tlo koje imaju.

Život je to građana filipinskog ostrva Ubay kojeg je, doslovno, progutala plima koja gotovo da se i ne povlači.

“Sviđa mi se ovdje na ostrvu jer je mirno”, kaže domaćica Maria Saavedra sjedeći u svom dnevnom boravku, gdje joj more dolazi do članaka.

Uprkos potopu ne planira se, kaže, nikada preseliti. Ovo je mjesto gdje želi umrijeti. Cebu tjesnac poplavljuje njenu kućicu, koja je čak na uzvisini, minimalno četiri sata dnevno barem 130 dana u godini. Ali njoj, kao i većini njenih komšija selidba na veće, i užurbanije ostrvo nije opcija.

“Ovdje jedemo svježu ribu, sakupljamo školjke. Odmah ih prodajemo da kupimo rižu. Kuvamo, pečamo, jedemo i idemo spavati. Volimo ovo mjesto, to je naš dom, tu ćemo i umrijeti”, kaže Saavedra.

Poplave su krenule nakon potresa magnitude 7,1 2013. koji je uzrokovao to da tlo “propadne” za metar (ili više). Naučnici iz Japana, koje vode Laurice Jamero i Miguel Esteban, dolaze na ostrvo kako bi posmatrali uticaj radikalnog rasta nivoa okeana na ljudske zajednice i način života. Njihovo istraživanje, i pokušaji zajednice da se prilagodi, piše Guardian, tema je dokumentarnog filma “Racing the King Tide”.

Stanovnici Ubayja kao da su preskočili nekoliko decenija i našli se u vremenu koje nas čeka kada se otopi sav led na Antarktiku i Arktiku, i okeani pokriju ostrva i obale.

Do 2100. predviđanja su da će se nivo mora povećati za 26 do 98 centimetara, što znači da će neka ostrvca i obalske zajednice naprosto iščeznuti. Municipalitet Tubigon je, otkada su krenule poplave radi visoke plime, krenule s programom relokacije, nudeći da sagrade kuće na velikom ostrvu Bohol. Ali stanovnici Ubayja su ribari, jako vezani uz svoje ostrvce. Za njih je okean oduvijek bio izvor života i ono što poznaju. Svakog 24. juna slave praznik Ivana Krstitelja, proroka koji je krstio Isusa u rijeci Jordan, na način da se svi kolektivno otisnu na pučinu.

“Radimo to kao što su to radili naši stari. Moramo plivati kako bi bili zaliječeni”, kaže penzionisana prodavačica ribe Servillana Mejares koja ističe kako ih u tome nisu pokolebale ni smrtonosne meduze ni velika plima koja će, kaže, “doći i proći”.

Bili to razlozi preživljavanja, socijalne kohezije i kolektivnog osjećaja pripadanja i identiteta, gotovo svi žitelji ostrva odlučili su da ostanu. Život se tako nastavio gotovo kao da se ništa nije promijenilo. Tržnica je pod vodom, ali i dalje radi, domaće životinje preselile su se na improvizirane platforme od bambusa, školske torbe stavljaju na zid, a ne na poplavljeni pod. U kućama se “podiže nivo” namještaja, vanjske vatre pale se na uzdignutim postoljima.

Voda, bilo je previše ili premalo, stvara probleme. So ubija sve nasade povrća, a voma je malo pitke vode. Ostrvljani piju pročišćenu kišnicu, a kada ostanu bez nje brod s velikog ostrva dolazi i nosi pitku vodu.

“Narativ rasta nivoa mora je uvijek kao svojevrstan ‘kraj svijeta’, ali što duže posmatrao ovo ostrvo vidimo da ljudi ne samo da kategorički ne žele napustiti svoje domove, već se uspijevaju prilagoditi, i to skoro u potpunosti”, kaže Jamero, koji na tu temu radi doktorat.

Napominje kako je zanimljivo i kako je vlada iskreno slušala želje građana i onda u skladu s tim prilagodila svoj pristup problemu. Stanovnike i dalje pokušavaju “prizvati” na glavno ostrvo, ali kroz fakultetske stipendije za mlade, kako bi selidba došla prirodno, kroz nekoliko generacija.

“Stanovnici su, zasad, sigurni da ne mogu preživjeti daleko od svog ostrva, i država im sad pomaže da ostanu”, kaže Jamero.

I zaista, građani su, manje-više, naučili kako živjeti u vodi do koljena, ali razumiju da je budućnost njihove djece i unučadi, vjerovatno, negdje drugdje.

Agnes Bulilan učiteljica je u osnovnoj školi. Dok predaje gaca kroz more. Škola se ne može otkazivati radi plime jer onda nastave gotovo da i ne bi bilo.

“Kada god predajem za vrijeme plime, djeci pažnja bježi na vodu. Još je u redu ako uđu ribe, ali ulazi i smeće te ponekada i fekalije”, kaže.

Ono što od nasada povrća i voća nije uništila plima nakon potresa, onda je poharao tajfun Queenie 2014. godine.

“Povrće se uvozi, a glavna hrana su riba, školjke i rakovi”, kažu naučnici. “Kada jednom stignete, šok je velik i promjena drastična. Naglo ste u nečijoj poplavljenoj dnevnoj sobi, a svi se ponašaju najnormalnije. Sjedite na uzdignutoj stolici, a ispred vas po sobi, bez imalo straha, pliva 18-mjesečna beba, malo vodeno stvorenje”, rekao je autor dokumentarnog filma Chris Chadwick.

Izvor: haber.ba