UVIJEK SE NOSILA S PONOSOM: Simbolizam zastave kroz istoriju
Zastava je vjetar istorije koji nas potiče da se osjećamo nasljednicima prošlosti i kovačima budućnosti. Delia Steinberg Guzmán
Šta je to u zastavi što milenijumima pokreće ljude, dovodi ih u posebno emotivno stanje i čini spremnima dati najbolje od sebe ili čak umrijeti za zajednicu? Je li to samo “komad obojene tkanine” ili u sebi nosi neko dublje, simboličko značenje?
Cijeli život susrećemo brojne zastave, od onih koje predstavljaju jednu zemlju pa sve do onih koje označavaju neki sportski klub, univerzitet, udruženje ili neku drugu zajednicu. Zaista, teško je zamisliti ljudsko društvo bez zastave. Na Olimpijskim igrama i drugim sportskim takmičenjima upravo se zastava često ističe kao glavni motiv takmičara, a nošenje zastave vlastite zemlje smatra se jednim od najvećih priznanja za sportiste.
Zavirimo li u istoriju, pronaći ćemo je praktički na svakom vrijednom zapisu i svakom značajnom događaju. Tako se na samom početku drevnog indijskog epa Mahabharata pojavljuje narod Sakya kojeg predvodi Hanuman noseći crvenu zastavu na kojoj je zlatnim slovima ispisano: Nema ničeg iznad istine. Egipatski anali govore o zastavama koje su vijorile visoko na stubovima iznad zidina njihovih hramova. Istorijske knjige nam prenose da su ratovi nekad završavali čim bi jedna strana drugoj otela zastavu, tolika je njena oduvijek prisutna vrijednost.
Zastava često ima praktičnu upotrebu, kao što je slučaj sa signalizacijom na moru ili u saobraćaju. No prvenstvena funkcija zastave jest simbolička. Veksilologija, disciplina koja proučava istoriju zastava i njihov simbolizam, govori nam da su zastave duboki izraz zajednice koju predstavljaju.
Da bismo otkrili vrijednost zastave, moramo se dotaknuti pojma simbola. Za C. G. Junga simbol nije običan znak ni amblem, nego slika koja može najprimjerenije označiti nejasno naslućenu prirodu Duha. Jung dalje pojašnjava: Simbol ništa ne sakriva ni ne objašnjava, on upućuje s onu stranu samog sebe prema značenju koje je još u onkrajnome, nepojmljivo, nejasno naslućeno, koje ni jedna riječ jezika kojim govorimo ne bi mogla izraziti.
Čovjek je oduvijek pomoću simbola raznim aspektima svog života dodjeljivao značenje kako bi pronašao vezu između onog vanjskog (materijalnog) i onog što je skriveno duboko u njemu (duhovnog). Tako, simboli oduvijek imaju istu svrhu – potaknuti čovjeka na otkrivanje odgovora na važna pitanja o smislu života, o njegovim najdubljim težnjama i kvalitetu životnog nastojanja. Važna odrednica simbola je to što se svakome otkrivaju s obzirom na njegovu razinu svijesti, te čovjek evolucijom svijesti mijenja i svoj odnos prema njima.
Vrijednost zastave nalazi se upravo u njezinom nevidljivom aspektu – u idejama koje sadrži. Ona simbolizuje nešto sakriveno, a zajedničko svim pripadnicima i sudionicima.
Materijalna podloga jedne zastave jest tkanina izložena na jarbolu, a njen simbolizam je upisan u heraldičkim znakovima – grbovima. Sve na zastavi je simbol: njene boje, oblik, pojedinačni elementi i ona sama kao cjelina. Boje na zastavi govore o određenom aspektu važnom za zajednicu te je potrebno poznavati njihov simbolizam kako bi se mogla odgonetnuti poruka. I moderna i tradicionalna psihologija nas uče da boje imaju značajan uticaj na čovjeka i njegove reakcije te utiču i na svakodnevno ponašanje i raspoloženje. One mogu dati na važnosti i dubini određenog elementa s kojim su povezane te pomažu u otkrivanju skrivene poruke. Ponekad je i jedna jedina boja dovoljna da se opiše situacija, bez izgovorene riječi npr. bijela zastava tokom rata može spasiti nečiji život.
Sljedeći element koji zastavu čini tako posebnom i važnom jest njeno vijorenje. Element vazduha pokreće zastavu, čini da se ona vijori i pomiče pred očima posmatrača. Ona pleše s vjetrom predstavljajući život koji se neprestano kreće. S istim ponosom s kojim dopušta da je nosi vjetar, zastava prima i kapi kiše te prskanje valova.
Važnost zastave nalazi se upravo u vrijednostima koje predstavlja i ljudima koje zastupa te se zbog toga često u istoriji smatrala svetom. Bez obzira je li jarbol pričvršćen za podložak ili ga drži ljudska ruka, zastava se oslanja na zemlju i uzdiže visoko iznad ljudi, izlažući se i Suncu i kiši, potičući i čovjeka da čini isto te ostane čvrst i postojan. Vijoreći i suprotstavljajući se uslovima u kojima se nalazi, zastava pokazuje ljudima ideal kojem se može stremiti i životom ga zastupati.
I upravo zato, ona se oduvijek nosi s ponosom i u posebnim prilikama. Zastupati jednu zastavu bilo je oduvijek pitanje časti, jednako kao i zastupati bilo koju vrijednost u vlastitom životu. Oduvijek je bilo ljudi koji su spremni nositi zastave, kao što je oduvijek bilo ljudi koji su spremni živjeti određene ljudske vrijednosti i primjerom pokazivati zašto vrijedi živjeti. U skladu s time, u evropskoj tradiciji nailazimo na epitaf koji prenosi sljedeću poruku: Ako ne možete nositi zastavu časti, zabodite je u zemlju; nosit ćemo je mi – vaši djedovi.
Izvor: nova-akropola.com
