Najveća američka tajna: Koliko su pobili vlastitih vojnika?

Američka vojska je najmoćnija na svijetu, prisutni su na brojnim ratištima i bilo je pitanje dana kada će se pojaviti ova tema

Tek je prošlo podne 26. veljače 1991. Zapovjednik Michel S. Crick se pogurio da bi se zaštitio od jakog vjetra i zapisao bilješku u svoj dnevnik. Bio je to treći dan američke invazije u Iraku tijekom rata u Perzijskom zaljevu. Dan ranije francuske i američke snage zauzele su aerodrom As Salman, iračku zračnu vojnu bazu udaljenu oko oko 140 kilometara od granice sa Saudijskom Arabijom. U pješčanoj oluji koju je podignuo hladni pustinjski vjetar Crick i trojica tehničara za razminiranje otkrili su na tlu male žute cilindre. Upravo su tu djelovale združene NATO zračne snage. Američki borbeni avioni izbacivali su ovdje u napadima kasetne bombe, piše New York Times.

“Pronađeno je oko 10-15 bombi BLU-97/B”, zapisao je Crick. Od sredine siječnja, saveznici su u mnogo navrata izbacivali na Salman kasetnu municiju, baš kao i u mnogim napadima širom Iraka i Kuvajta. Crickov tim radio je za 27. inženjerski bataljun koji je pružao podršku francuskoj Šestoj lakoj oklopnoj diviziji. Kasnije istog dana kada je osvajačka kolona zauzela uzletište, inženjeri su rekli Cricku i njegovom kolegi Scottu Bartowu – višem rangiranom tehničaru za razminiranje, da svu tu zaostalu pronađenu kasetnu municiju ostave na pisti, odakle će ih s ostalim pronađenim bombama i minama utovariti i odvesti iz baze na uništavanje.

Bartow i Crick su rekli da to nije pametno, ali nisu oni zapovijedali. Iako su bili stručnjaci za uklanjanje i uništavanje streljiva, vojni inženjerci su ih nadglasali i zanemarili njihove savjete. “Imam loš predosjećaj. Zar će stvarno ostaviti sve ove ljude tu dok to rade?”, zapisao je Crick u svoj dnevnik. Znao je da je kasetna municija vrlo opasno oružje. Može ga se staviti u bombe, rakete, artiljerijske projektile … Zamišljeno je da eksplodira ili zapali okoliš kad udari o tlo ili iznad tla. Američka vojska dizajnirala ga je i unaprijedila tijekom 1970-ih i 80-ih s glavnom misijom: zaustaviti invaziju na Zapadnu Europu bacajući desetine milijuna kasetne municije na divizije sovjetske vojske u napadu. Nakon što je kasetna municija razvijena, vojska je pronašla nove načine za borbu protiv neprijateljske pješadije i militanata.

Početkom 1991. godine, BLU-97 je prvi put korišten u borbi, a Crick i ostali stručnjaci za municiju znali su da je iznimno opasan. Kasetno streljivo se izbjegavalo u ratovanju jer je imalo mnogo mana. Ne bi eksplodiralo kad bi trebalo, a konkretno BLU-97 je bio iznimno opasan za rukovanje i transport jer je osjetljiv na vibracije. Osim toga, kad bi ga se jednom pripremilo za akciju, bilo ga je nemoguće deaktivirati, nisu se mogli ukloniti upaljači i bomba je jednostavno bila preopasna i preosjetljiva za rukovanje. Jedini službeni protokol za deaktivaciju BLU-97 je da se to učini drugim eksplozivnim oružjem pod kontroliranim uvjetima. No, američki su avioni prosipali ovo oružje u velikim količinama po Iraku i Kuvajtu i uglavnom nisu označili područja na kojima su ga koristili, pa su tako ostavili neselektivna i dugoročno aktivna minska polja na terenu kojim su se kretale njihove kopnene snage – u ovom slučaju to je bila pista aviobaze As Salman, koju su američki vojnici planirali uskoro otvoriti. Ono što se dogodilo 26. veljače, samo dan nakon što je Crick u svom dnevniku zapisao da se boji ishoda časopisu povjerio osjećaj straha koji ga je ispunio, postat će jedan od najsmrtonosnijih incidenata rata u Perzijskom zaljevu 1991. godine. Sedam borbenih inženjera iz 27. inženjerijske bojne poginulo, a kobna nesreća nije bila izolirani slučaj.

Ukupno se dogodilo najmanje 18 incidenata zbog neeksplodiranog kasetnog streljiva u vrijeme operacije ‘Pustinjska oluja’.  Točne brojke je izuzetno teško utvrditi, ali metodički pregled podataka o žrtvama iz tog sukoba pokazuje da je najmanje 12 američkih vojnika ubijeno, a deseci su ranjeni kasetnim bombama. Približno još 12 pripadnika američke vojske ubijeno je u Iraku i Kuvajtu bombama nakon prekida vatre. Razarajući efekti koje su bombe nanijele civilima dobro su dokumentirane. Od Drugog svjetskog rata ubili su ili ranili između 56.000 i 86.000 civila. Samo su Sjedinjene Države potrošile više od 3,4 milijarde dolara na operacije razminiranja od 1993. godine, uključujući one u zemljama u kojima su izbacili milijune ovakvih streljiva a i danas oni ubijaju civile.  Ali incident na aerodromu As Salman dokumentiran je do kraja. Pet godina izvještavanja i stotine intervjua otkrivaju kako je Al Salman bio samo jedan incident u mračnoj povijesti bombi koje su u više navrata oduzimale živote američkim i savezničkim vojnicima. 

Sjedinjene Države su jedna od desetak ili manje zemalja koja je koristila kasetnu municiju, i još uvijek ih skladišti i zadržava pravo ponovo ih koristiti. Međunarodno negodovanje protiv njih dovelo je do konvencije o kasetnom streljivu ratificirane  2008. godine kojom se zabranjuje proizvodnja, uporaba, prijenos i skladištenje tog oružja. Kasetno oružje, rekli su zagovornici zabrane, predstavlja neprihvatljiv rizik za civile, jer neeksplodirane bombe ugrožavaju svakog tko se nađe u blizini. Do danas je zabranu potpisalo 108 zemalja, ali nisu one najveće i najratobornije –  Rusija, Kina, Iran, SAD i Sjeverna Koreja.  Iste godine kada je ugovor usvojen, čini se da je američko Ministarstvo obrane konačno promijenilo svoje stajalište kada se obvezalo povući stare zalihe s rokom do 2018. i zamijeniti ih novom generacijom kasetnog oružja, sa stopom neuspjeha do 1 posto. Taj se put naglo promijenio krajem 2017. Pod vodstvom Jamesa Mattisa, tadašnjeg ministra obrane. Godinu dana kasnije, Patrick Shanahan, koji je bio Mattisov zamjenik, politiku je pripisao “sjevernokorejskoj situaciji” i planiranju kriznih situacija za budući rat s Kim Jong-unom.

Bivši dužnosnici obrane od tada su za ‘The Times’ rekli da je preokret u 2017. godini također bio vezan za strah od rata s Rusijom i Kinom. Usred rastuće napetosti s više neprijatelja, vojni čelnici bili su odlučni zadržati postojeće zalihe, od kojih BLU-97 čini većinu zrakoplovnih kasetnih streljiva. Poruka koju su dostavili Ministarstvo obrane i službenici upoznati s promjenom politike 2017. bila je jasna: Pentagon se uporno vraća svom argumentu da kasetna municija ima valjane uloge u modernom ratovanju i zadržala je pravo napada s njima kad vojska smatra prikladnim, bez obzira na njihovu dugu evidenciju o ubijanju samih Amerikanaca. Bombe BLU-97 u As Salmanu bile su posljednji put da su ih koristili u oko 60 godina razvoja kasetne municije, otkako su ga pokrenuli prije Drugog svjetskog rata njemački stručnjaci prepakirali ih u zapaljive bombe u aerodinamičkim spremnicima koji bi se otvarali u zraku neposredno prije doticaja s tlom. 

To je omogućilo da bombe slijeću bliže jedna drugoj umjesto da ih se baca pojedinačno. Cilj je bio izazvati ‘vatrene oluje’ i uništiti gradove. Kaiser Wilhelm II zabranio je napade tim bombama na Pariz 1918. Ali Hitler nije imao rezervi i koristio ih je u španjolskom građanskom ratu kako bi testirao novo tajno oružje. Krajem 1936. njemački piloti bacali su ih na Madrid, a vojska je lagala da nisu sudjelovali, čak i kad se bombardiranje pojačalo. Na taj je način upotreba kasetnog streljiva od samog početka bila je povezana s lažima. Najpoznatija žrtva je Guernica, baskijskoj selo spaljeno 1937. godine. Era kasetnog streljiva je počela. Sovjetski, japanski, talijanski, britanski i američki inženjeri ubrzo su uveli vlastite verzije, a ovi novi modeli bacani su širom Europe, Azije i dijelova Afrike tijekom Drugog svjetskog rata. U prvom zračnom napadu Amerike na Japan, 1942., potpukovnik James Doolittle vodio je misiju koja je na Tokio izbacila ne samo zapaljive bombe, nego i eksplozivnu municiju. Britanske i američke kasetne bombe s termitnim i bijelim fosforom razorile su njemačke gradove, uključujući Dresden, gdje su ubijene desetine tisuća ljudi. Samo u jednom danu, u ožujku 1945., američke kasetne bombe ispunjene napalmom pokrenule su vatre u kojima je poginulo oko 100 000 japanskih građana. Glavni general Curtis LeMay, iz Zračnog korpusa, upotrijebio je isto oružje da uništi 65 od 68 najvećih japanskih gradova. Nuklearno oružje je sravnilo sa zemljom još dva.

U ranim godinama utrke u nuklearnom naoružanju američki su inženjeri eksperimentirali s kasetnim bombama koje su dozirale radioaktivna podstreljiva i bacale ih na poligon u Utahu. Ostale su bombe tijekom razvoja nosile i kemijsko i biološko oružje uključujući i insekte koji bi se zarazili raznim bolestima poput bubonske kuge. Kasnije je Pentagon ubacio ugljična vlakna da bi se presjekao dovod električne energije. Za sva neselektivna testiranja oružja saznalo s e tijekom Vijetnamskog rata kad su na to upozorili antiratni prosvjednici. Jedan takav pokret pokrenuo je Marv Davidov, vojni veteran, 1968. godine kada je inicirao Honeywell Project, velike proteste protiv proizvodnje kasetnih bombi od strane korporacije Honeywell u Minnesoti. U osmogodišnjem razdoblju tijekom rata, prema deklasificiranim zapisima, zrakoplovne snage su bacile gotovo 350 milijuna bombi u jugoistočnu Aziju. Ali oružje je omogućilo ubijanje američkih trupa, budući da su bombe u Vietkongu imale malene eksplozivne naboje koje su prilagodili improviziranim eksplozivnim napravama.

Od 1964. do 1973., američki piloti bacili su više od dva tuceta različitih modela kasetnog streljiva na Vijetnam, Kambodžu i Laos, sipajući bombe na džunglu kako bi prekinuli pomoć iz Laosa i odvratili napade zemlja-zrak koji su uništavali američke avione. Obje ove uporabe bile su neselektivne, ponekad slijepe i ciljali su sumnjiva područja ali ne i jasne i vidljive mete.  1974. godine Pentagon je tražio tražio rješenje i odgovor je bio BLU-97. Nove su bombe počele ulaziti u arsenale zračnih snaga 1986. godine. Mogle su se koristiti kao protupješačke, protuoklopne i zapaljive – bile su univerzalno rješenje.   Uz zapaženu izuzetak invazije na Panamu iz prosinca 1989., Pentagon je tijekom godina između Vijetnama i Pustinjske oluje neprestano posezao za kasetnim oružjem, kao i saveznici kojima ih je opskrbljivao. Drugog dana iskrcavanja marinaca iskorištene su u ratu u Libanonu u jesen 1982. pa, u Grenadu 1983., na libijske brodove 1986. i na iranske brodove 1988. No, kako se američka vojska pripremala svrgnuti s vlasti Manuela Noriegu krajem 1989., jedan vojni topnički zapovjednik izričito naredio da se ove bombe ne koriste u Panami jer se bojao da će podjednako ubijati i američke trupe i panamske civile.

Do 1991. godine Pentagon je spremio svoje zalihe za još jednu kampanju – u Saudijskoj Arabiji.  Znali su da je tisuće iračkih tenkova spremno za napad i plan je bio da ih se zasipa s tepihom kasetnih bombi, od kojih su mnoge ostale neiskorištene iz Vijetnama. U sljedećem napadu, operaciji Pustinjska oluja, američke su snage u 37 dana bacile 24,5 milijuna bombi. Unutar ove oluje uslijedio je debi BLU-97. Odnos Crickovog tima i jedinice kojoj su bili na ispomoći, bio je od početka nategnut. Zapovjednika inženjera razdražilo je to što su bombaši stigli bez šifriranih radija (nisu ih dobili) i sa samo nekoliko eksplozivnih naprava (onoliko koliko je moglo stati u njihove kamione). Napetost je prožimala jedinicu odozgo prema dolje. Kad su vojnici započeli zajednički rad, zapovjednik inženjeraca okomio se na tim za razminiranje. S druge strane, razminirači su smatrali da su inženjeri opasno neinformirani i odbijaju napore specijalista da pomognu. “Ovi su momci totalno sjebani. Nekoliko puta smo ih pokušali upozoriti na opasnosti, ali oni ne žele ni čuti”, napisao je Crick u svoj dnevnik.

Nakon što je Crick vidio na aerodromu neeksplodirane ostatke BLU-97, njegovi su se strahovi produbili. Znao je da se ove bombe mogu činiti neupadljivim. Dugačka 30-ak i široka 10-ak centimetara izgledala je kao malo veća limenka piva s otvorenim dnom i svilenim najlonskim padobranom na vrhu. Stručnjak bi odmah rekao da je smrtonosno, no svi drugi nikad to ne bi shvatili jer im je nedostajalo ostalih značajki prave bombe. Također, ove ‘limenke’ nisu imale klasične oznake eksplozivnog naoružanja. Nije imala ni opasnu maslinasto-zelenu boju, nego je bila veselo žute boje.  A baš ispod te vesele žute boje krije se jedan od najopasnijih sadržaja koji može rezati, paliti i ubijati. Sadrži oko Ispod veselih žutih eksterijera nalaze se brojne značajke namijenjene rezanju, paljenju i ubijanju. Bomba sadrži oko 30 dekagrama eksploziva smještenog u čeličnom spremištu koje je prethodno izrezano da bi se pri eksploziji razbilo u ubojite šrapnele u obliku dijamanta. Naboj na dnu koji se pri letu okreće prema dnu, dok je padobran na vrhu, dizajniran je tako da probije čelik debljine 15-ak cm.

Nadalje, bojna glava sadrži cirkonijski prsten težak oko 10-ak dekagrama – a to je zapaljivi metal koji silno gori kad se zapali. Iznad prstena je osigurač namijenjen detoniranju bombe bez obzira na kut udarca o tlo.  Popodne 26. veljače kapetan Mario Fajardo, zapovjednik inženjerijske čete Alpha, ponovo je inzistirao na tome da se inženjeri pobrinu za neeksplodiranu municiju. BLU-97 koja ionako – kako je rekao jednom od tehničara – izgleda šuplje i prazno i bezopasno. Bartow i Crick molili su kapetana da ponovno razmisli o naredbi, ali Fajardo nije htio odustati: “Ne brinite, bit ćemo oprezni’, odgovorio je samouvjereno i odveo svoje ljude do kraja piste gdje je bilo najviše razbacanih ostataka BLU-97. Rekao je Cricku i njegovom timu za razminiranje da čekaju u svojim kamionima dok ih ne pozovu ako ih budu trebali.  Fajardovi vojnici isprva su slijedili savjet Cricka i ekipe. Inženjeri su preko radija najavili svako razminiranje eksplozivne naprave i u početku su Crick i kolege svaki put čuli malu eksploziju – zvuk koji su dobro poznavali ako se posao obavlja kako treba.   Ali odjednom je jedna snažna eksplozija uzdrmala zrak. Nije bilo poziva, niti najave. Crick i njegov tim odmah su znali da je nešto krenulo po zlu. Netko im je viknuo: “Krenite hitno tamo! Strašno je!” Na mjestu eksplozije ostao je krater iz kojeg je sukljao dim. Eksplozija je odbacila vojnike gotovo 50-ak metara uokolo, a dijelovi opreme letjeli su i do 200 metara dalje.  Desmond Walton bio je uz Fajara odgovoran za akciju. Stajao je pod adrenalinom i nije shvatio da je ozlijeđen gledajući na mjesto gdje je još koju minutu ranije stajalo sedam vojnika. Ugledali su najprije Jerry L. Kinga. Eksplozija mu je otkinula obje noge i ruku. Onom koja mu je ostala pokušavao se kretati kroz pijesak. Liječnik je potrčao prema njemu i ubrizgao mu veliku dozu morfija. 

Šestoro vojnika je poginulo na mjestu, razneseni eksplozivnim valom i šrapnelima. Njihovi ostaci bili su razbacani uokolo. Među njima je bio i Fajardo i jedan od njegovih zapovjednika, potpukovnik Terry L. Plunk, zatim narednik voda Russell G. Smith Jr i nekoliko drugih vojnika pod Fajardovom zapovjedništvom. Vojnici su pripremili devet posmrtnih vreća – po jednu za svakog poginulog i još dvije za ono što se nije moglo identificirati. Stigao je i bataljunski kapelan i molio. Dok su vojnici pretraživali lokaciju, pronašli su Fajardov prsten iz Citadele, vojnog učilišta u Južnoj Karolini gdje je diplomirao 1984. godine. Bio je na amputiranoj ruci. Crick i ostali tehničari razgledali su mjesto eksplozije i razgovarali s preživjelim inženjerima. Trebalo je neko vrijeme da se stvori slika onog što se dogodilo. Fajardo, Joyner i Walton parkirali su svoje kamione na rubu piste i krenuli pješice prema vodu koji je pregledavao BLU-97.  Fajardo je uputio Plunka da vojnici “raznesu sve sprave na licu mjesta”. Smith im je predložio da ih stave na hrpu i sve ih unište jednom eksplozijom. “Nemaš se čega bojati”, rekao je Smith, i pitao Fajarda može li preuzeti odgovornost.  “Naravno”, rekao je Fajardo. “Samo naprijed.” Fajardo i Smith zavirili su u otvoreno dno BLU-97 u Smithovoj ruci. Složili su se da izgleda bezopasno.  Joyner je uzeo bombu od Smitha, odložio je i htio kazniti Smitha zbog nepoštivanja sigurnosnih mjera opreza. Nije bilo koristi. Smith je uvjeravao Fajarda da su BLU-97 sigurni. Kapetan je udaljio Joynera i dao Smithu dopuštenje da nastavi.

Na Smithovu zapovijed, vojnici su ručno nosili bombe i stavili ih na hrpu. Joyner i Walton su se udaljili. Prošli su Harris i King, koji su bili na putu do gomile, noseći TNT i druge eksplozive koje bi mogli upotrijebiti za detoniranje bombi. Što se sljedeće dogodilo nije jasno, ali dokazi upućuju na to da je otprilike desetak BLU-97 eksplodiralo odjednom, dok je sedam vojnika stajalo u blizini, eksplozija je pokrenula lančanu reakciju koja je uzrokovala da blokovi TNT-a koje su inženjeri donijeli eksplodiraju, zajedno s gotovo dvadesetak 40-milimetarskih granata koje je jedan vojnik nosio na prsluku. Devet smrti inženjeraca nisu bile jedine tog dana. Iako  27. inženjerijski bataljun još to nije znao, na drugom bivšem iračkom položaju u blizini, dva su francuska marinaca – Yves Schmitt i Eric Cordier – ubijena, a 23 druga francuska pripadnika službe ranjena su također od BLU-97 koje su detonirali na drugom mjestu.  Nekoliko sati kasnije američke trupe počele su napuštati zračnu luku As Salman. “Miris spaljenog ljudskog mesa nije nešto što će itko od nas zaboraviti”, napisao je Crick u svom posljednjem zapisu tog dana.  Sljedećeg jutra, Crick i njegovi kolege vratili su se putem kojim su došli. Put koji je bio prije zatrpan trupama koje su se ulijevale u Irak bio je jezivo pust. Do 10:30 sati opet su bili u Saudijskoj Arabiji. Dan nakon toga objavljeno je primirje. Operacija Pustinjska oluja bila je gotova.

Izvor: express.24sata.hr