Priča o “kralju smijeha”: Živio je i umro za umjetnost!
Bio je fanatik svog zanata: u ime umjetnosti, ispijao je hektolitre piva na sceni, nokautirao kolege na setu i bježao iz bolničke postelje na pozorišne daske.
Istodobno djetinje tašt (“Ko kaže da sam dobar? Ja sam najbolji!”) i samozatajan (“Glumac je tek bijedni sluga njegova veličanstva lika”), Danilo Bata Stojković (1934. – 2002.) zapamćen je kao jedan od najvećih srpskih komičara svih vremena. Evo nekoliko zanimljivosti o kralju smijeha!
1. Rođen je u Beogradu, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji, a odrastao je u obitelji Alekse Stojkovića, imućna veletrgovca drvetom i ugljenom. Kad je počeo Drugi svjetski rat, porodicu su snašle nevolje. “Nijemci su mom ocu oduzeli sve što je imao. Ostavili su mu samo pet probušenih zlatnih dukata, s kojima je kupio konje i kola kako bi odškolovao mene i brata. Kad je ratni vihor protutnjao, otac se ponovno počeo uzdizati, poput feniksa”, ispričao je glumac. Kao dječak, gajio je duboko poštovanje prema starijem bratu Živoradu, koji će postati ugledni publicist, i duboki prezir prema matematici, zbog koje je kao 14-godišnjak pao razred i otišao na radnu akciju. Ono što se činilo kao nemili događaj pokazat će se kao blagoslov pod maskom. Tijekom šljakerske “gaže”, Danilo upoznaje Branka Vujovića, ljubitelja klasične književnosti i erudita. Opčinjen njegovim recitiranjem, momak donosi odluku da će postati glumac.
2. Tako je i bilo: nakon mature, iz prve “upada” na Akademiju dramskih umjetnosti. Bio je miljenik profesora: talentovan, strastven, predan pozivu. Od glume ga je moglo odvojiti samo jedno kartanje. Partner “u zločinu” najčešće mu je bio kolega Bekim Fehmiu. Nerijetko su se, u igračkom zanosu, znali uzajamno izvrijeđati na pasja kola, pa i potući, da bi već sutradan sjedili u birtiji i nazdravljali kruškovcem kao najbolji prijatelji.
3. Tokom angažmana u kultnom “Ateljeu 212”, njegova predanost poslu postala je legendarna. U predstavi “Audijencija” glumio je Sladeka, direktora pivare. Tokom četrdeset minuta, koliko traje jednočinka, Sladek je bez prestanka pio pivo, što je značilo da glumac mora isprazniti sedamnaest boca. Insistirajući na autentičnosti, kategorički je odbio zamijeniti alkoholno piće sokom od jabuke. Iz večeri u veče, publici bi se – pijan kao letva – duboko poklonio, a potom “skoknuo” u obližnji kafić na dupli vinjak!
4. Najdojmljivije uloge ostvario je u osamdesetim godinama prošlog vijeka, kada je po scenarijima Dušana Kovačevića snimio niz kultnih komedija, odnosno satira na balkanski način života. U remek-djelu “Ko to tamo peva”, komediji o doživljajima putnika klimavog autobusa – koja funkcioniše i kao alegorija raspada države – maestralno je portretirao ulickanog germanofila Brku koji, netom nakon što preživi pad u ledenu rijeku, veselo konstatuje: “Ovakvi kao ja ne dave se lako”. U kultnom filmu “Maratonci trče počasni krug”, burleski o pet naraštaja pogrebničke porodice Topalović, briljirao je u ulozi Lakija, pragmatičnog čovjeka koji mladom žigolu plaća da rastavi njegovog sina od “one kurve Kristine”. Na snimanju potonjeg, ostavio je modrice na licu kolege Bogdana Diklića: premda je scenarijem bilo predviđeno da mu opali nekoliko blagih pljuski, Stojković je nesretnika toliko snažno raspalio po glavi da je ovaj završio u modricama! Saradnja Stojković-Kovačević nastavila se “Sabirnim centrom”, grotesknim prikazom zagrobna života, da bi vrhunac dosegla u “Balkanskom špijunu”: glumac je nadmašio samog sebe ulogom Ilije Čvorovića, ideološkog paranoika uvjerenog da je njegov podstanar agent stranih sila koji pokušava srušiti državu. Sa Stojkovićevim aperkatom upoznao se i Bora Todorović, koji je portretirao zlosretna podstanara – iz sraza s njegovom šaketinom izišao je sa zubom manje!
5. Bio je veseljak koji je svima okretao runde, ali i iznimno hrabar čovjek. “Jednom je prilikom naoružani muškarac ušao u restoran u kojem je Danilo sjedio nakon predstave. Kad je zaprijetio šankeru, tražeći sav novac iz blagajne, moj muž je ustao te goloruk krenuo prema lopovu, vičući: ‘Šta izvodiš s tim revolverom, želiš li ubiti nekoga? Napolje, bitango jedna!’. Nevjerovatno, ali kriminalac se uplašio i istrčao iz restorana!”, ispričala je glumčeva supruga Olga, inspicijentica “Ateljea 212”.
6. Kad su mu dijagnosticirali karcinom pluća, odlučio je nastaviti s poslom. Posljednju prestavu, “Korešpondenciju”, odigrao je jedva stojeći na nogama. Doktori su mu zabranili da izlazi na pozornicu, ali su na kraju, shvativši da su njihovi protesti uzaludni, sjeli u gledalište i predstavu pogledali iz prvog reda. Kad se zastor spustio, glumac se zavalio u fotelju te s bolno-ushićenim osmijehom rekao: “Na trenutak sam se osjećao kao da sam ozdravio!”. Bio je to, međutim, kraj. Četiri dana kasnije, 16. marta 2002. godine, srce Danila Bate Stojkovića zauvijek je prestalo kucati.
Lucija Kapural
Izvor: povijest.hr
