PRIJE 55 GODINA PETORO JUGOSLOVENA OBIŠLO JE SVIJET BRODOM: Priča o najvećim YU avanturistima (VIDEO)

Životnu priču istkanu pjenom od mora, jedrima, burama i svitanju na okeanima širom svijeta, Joža je prenio u svoje knjige

San o obilasku svijeta brodom star je koliko i avanturistički duh. Stazama koje su utabali Kolumbo, Marko Polo, Vasko De Gama mnogi su u godinama i vijekovima iza njih pokušali da idu. Međutim, samo su rijetki istrajali u želji za životom koji zavisi od dobrog vjetra i mirnog mora. Među malobrojnima koji su uspjeli u svojoj zamisli nalazi se i posada jedrilice “Besa”, koja je 31. avgusta 1965. godine krenula iz Kotora na put oko svijeta.

Jožo Horvat njegova supruga Renata, sin Marko, Vlado Hrilić i inžinjer Života Pavlović skoro dvije godine su bili jedna od glavnih tema razgovora svih Jugoslovena tog doba. O njima su imali prilike da čitaju svake srijede u “Vijesniku”.

Kako je naveo u jednom intervjuu za pomenuti list, Jožo se na ovaj put odlučio kada su njega i njegovu porodicu izbacili iz kuće koju su iznajmljivali u Malom Lošinju.

– Moj stariji sin, partizansko dijete od rođenja, imao je astmu, povremeno bi provodio vrijeme u Malom Lošinju, gdje sam zbog toga iznajmio kuću na 10 godina. Jednog dana, za vrijeme boravka u Parizu, primio sam iz Zagreba pismo u kojem mi supruga Renata javlja da su nam gradski oci oduzeli tu kuću jer u meni ne vide patriotu dostojnog njihove dobrote. Sudbina, neobjašnjiva odrednica života, odvela me je tih dana u Pariz u nautički salon. Naletio sam odjednom na stotine jedrenjaka podignutih jedara, koji su me u prvi mah zbunili, a zatim oduševili, otkrivši mi nove, beskrajne prostore slobode. More! Toga sam se dana u Parizu vjenčao sa jedrima i pučinom. Uskoro sam odgovorio Renati: “Neka su nas izbacili iz kuće, sagradiću kuću na moru iz koje nas više niko i nikada neće moći izbaciti” – rekao je on, dodavši da je po povratku iz Pariza sagradio svoj prvi jedrenjak “Skitnicu”, da bi potom usljedili “Besa”, “Modra lasta” i “Marko”.

Jožo, koji je rođen 1915. godine, u trenutku isplovljavanja imao je 50 godina, a avanture koje je doživio na tom putu, ali i na sljedećim putovanjima, pretočio je u nekoliko desetine knjiga, od kojih je najpoznatija “Besa: Brodski dnevnik”. Međutim, pored pomorskog života, Horvat je bio i urednik nekoliko časopisa, ali i uspješni scenarista radio i televizisjkih drama koji je u jednom dijelu svog života bio čak i zabaranjen. Za to je možda najviše zaslužan i veliki jugoslovenski pisac Miroslav Krleža, koji je postao njegov mentor nakon što je pročitao njegovu autobiografskui knjigu “Sedmi B”.

– Slušajte, mladiću, ako nekog Boga nosite u sebi, ako nekog Boga imate u crijevima, vi ćete pisati nezavisno o tome hoće li to biti dobro ili ne, i ta gorka čaša pisca neće vas mimoić’  – rekao mu je on jednom prilikom.

No, da se vratimo na Jožu Horvata – prvog jugoslovenskog moreplovca.

Kako je u intervjuu za portal Pomorac ispričao Vladimir Hinić, brod je dobio ime “Besa” po časnoj riječi koja se daje nekome, a koja je specifična za albanski živalj. Besa je takođe i vrsta primirja između zavađenih porodica.

Renata i Jožo su imalili dva sina, Miću i Marka, od kojih je ovaj drugi, Marko, bio član posade koja je oduzimala Jugoslovenima dah pustolovinama “Besom” po morima i okeanima.

U Puli gradi legendarnu “Besu”, uči navigaciju, svladava sekstant, mornarska znanja. Sponzori su skromni, sklapa ugovor sa zagrebačkim “Vjesnikom”, sa kojim je dogovorio da piše dnevnik s plovidbe. “Vjesnik” te tekstove objavljuje u srijedu. Nakon toga, počeo je da traži posadu. Uz njega, Renatu i sina Marka ukrcavaju se autor nacrta “Bese”, inžinjer mašinstva Života Pavlović i Markov vršnjak Vlado Hrlić, mladić koji je u Uljaniku radio na gradnji “Bese”. Drugi sin, Mićo ostaje u Zagrebu.

Na putovanje su krenuli puni entuzijazma, sa velikom količinom konzervisane hrane, vode unutar rezervoara na brodu, ali s navigacijom koja nije funkcionisla, kao i sa kartama koje baš i nisu bile dobre. Ipak, nekako su uspjeli da putuju bez većih poteškoća. Kako se navodi, na brodu su u trenutku isplovljavanja imali devet tona hrane i preko dvije i po tone vode. To im je bilo dovoljno, te su kupovinu hrane sa strane sveli bukvalno na minimum.

Jedna od epizoda koje su obilježile njihovu avantruru jeste “kiša” insekata koja ih je snašla u Španiji. Naime, veliki broj bubašvaba i insekata je preplavio brod, a epilog je bio takav da su, iako su ih tjerali lopatama sa broda, ipak nastavili putovanje sa njima unutar jedrilice, te i da su ih donijeli čak i prilikom povratka u Jugoslaviju.

Ruta ih je vodila prema Otrantu, gdje su zbog vremena otišli put Brindizija, pa u Kaljari, dalje prema Gibraltaru, odakle su opet morali odstupiti pa su se skrasili u Španiji, nakon čega su otišli u Maroko, na Kanare, preko Atlantika do Pacifika kroz Panamski kanal, pa put Tahitija, Nove Gvineje i Toresovog prolaza, preko Indonezije, Šri Lanke do Indije i preko Sueckog kanala nazad u Jadran. O tom putu, tačnije, o svemu onome što mjesta nije našlo u knjizi, govorio je i sam Hrlić.

Naime, u jednom trenutku, posada je spala sa pet na četiri člana, pošto je Života Pavlović riješio da napusti brod.

-- Posada s Horvatom i porodicom preplovila je gotovo sva svjetska mora. Nalazili su se u raznim neizvjesnim situacijama, nekada na pučini, ponekad na obali. Pristajali su i na područjima gdje je bjesnio rat, a Žika je u jednom trenutku u Panami odustao od putovanja i napustio nas. Razlog je bila njegova svađa s Jožom. Žika je želio da plovidba ne bude samo radi plovidbe i samo da bi mogli reći da smo oplovili svijet. Želio je da stane, izađe na kopno, upozna krajeve, ljude i običaje. Sa druge strane, Joža je želio da plovi i plovi i sve uokolo kugle zemaljske. Kada je ta svađa eskalirala, Žika nas je napustio  – rekao je Hrlić za Primorac net.

Joži i Renati je plovidba poslije ovog putovanja ušla u krv. Nakon što su se vratili sa putovanja riješili su da zamjene “Besu” drugim brodom “Modra lasta”. Kako se kasnije ispostavilo, godina 1973. i sam brod, bili su i više nego sudbinski tragični za ovu porodicu.

Naime, tokom započete plovidbe, kod Alžira ih je sačekala vijest da je poginuo njihov sin Mićo. Mladić se vraćao kolima iz Beograda, kada je sletio s puta kolima. Kao uzrok smrti navodi se hematom koji je mladić zadobio nakon jednog skoka u bazen.

Nakon tuge i sahrane, Joža, Renata i Marko su se opet odlučili na plovidbu od koje je pokušao da ih odvrati i Horvatov mentor i prijatelj, Miroslav Krleža, o čemu je i sam Joža pričao.

– Izgubili ste Miću, nemate pravo da izgubite drugo dijete. Nemate pravo izgubiti Marka. Čovječe, zar ne osjećate da ste na rubu grčke tragedije  – pitao je Krleža Horvata, koji prema sopstvenom priznanju nije shvatio ni razumio šta je njegov prijatelj želio da kaže.

Bolje da jeste.

Naime, dvije godine kasnije, prilikom nastavka putovanja 1975. godine, kod Venecuele porodica Horvat doživljava još jedan šok. Marko je zaronio da bi oslobodio mrežu s grebena – i nije se više vratio. Uzrok smrti je takođe bio blago rečeno šokantan – hematom nastao kada ga je u glavu udarila ručica vinča kod jarbola za vrijeme jednog manevra.

Horvatovi su “Modru lastu” poklonili sa željom da više nikada ne izađu na more, Pomorskoj školi u Malom Lošinju. Ali im nemir nije dao mira, te su nakon dvije godine ponovo krenuli u avanture, ovaj put sa brodom “Marko” koji je nosio ime njihovog tragično preminulog sina.

Životnu priču istkanu pjenom od mora, jedrima, burama i svitanju na okeanima širom svijeta, Joža je prenio u svoje knjige.

Na posljednje putovanje, Joža je krenuo 26. oktobra 2012. godine u 97. godini života. Četiri godine nakon njega, preminula je i Renata. Imala je 98 godina.

Mićo, Marko, Joža i Renata počivaju jedni pored drugih na zagrebačkom groblje Mirogorje. Ali, priča o njima, o njihovom putovanju, živi i živjeće sve dok je pustolova.

Izvor: espreso.rs