Kemal Monteno, posljednji intervju: “Od tuge za Jugom sam se razbolio …”
Još u ranim godinama je zavolio muziku, no nakon toga je shvatio da je u pitanju smjenljva kategorija te je gitaru zamijenio fudbalom.
Da li li vam je supruga Branka i dalje najveća stvaralačka inspiracija?
Naravno, moja Branka je prva, a za njom dolaze moja djeca, unuci. Ipak, Branka je posebna i specifična, moja ljubav, moja snaga, moj najveći prijatelj i najveća strast! Branka i ja smo se upoznali na sarajevskom korzou. Imala je samo 17 godina, a ja dvije i po godine više od nje. Od trenutka kada smo se upoznali znali smo da smo suđeni jedno drugom, a da nismo pogriješili, potvrđuje to što smo i dan-danas zajedno. Vjenčali smo se kada sam izašao iz vojske 26. juna 1971. godine. Naredne godine u februaru nam se rodila kćerka Adrijana, a dvije godine kasnije i sin Đani.
Šta se promijenilo u Banja Luci i uopšte u BiH u odnosu na neka starija vremena?
– Upravo o tim starim, dobrim vremenima i pričamo. Nekada je bio pravi merak doći u Banjaluku ili bilo koji grad u velikoj Jugoslaviji, ozbiljnoj državi. Bila su to zlatna vremena. U to vrijeme svi su se ljudi voljeli, jedni drugima pomagali, a vesela mladost nije bila razuzdana i nepristojna. Kad bih stigao u neki grad, ljudi su mi prilazili, zdravili se i bili nekako topli, prisni i ljubazni. Nažalost, nema više te raje, ne znam šta se dogodilo sa njom. Pojavili su se neki novi, drugi ljudi i pregazili stara dobra pravila kućnog vaspitanja, koja su nekada važila. Tada se znalo ko je gost, a ko domaćin. Nažalost, ti novi ljudi, koji su se pojavili niotkuda, nisu se osvrtali na kulturu i ponašanje domaćina, već su uveli svoja nabusita i sumnjiva pravila, kako ono naši stari govoriše, došli divlji, istjerali pitome. Upravo je tako na Balkanu, odnosno u cijeloj našoj staroj Jugi… Tako je i u Zagrebu i u Podgorici i u Splitu, i u Ljubljani, ma svuda i to je ono što mi smeta.
Izgleda da ste jugonostalgičar i da se ne mirite sa savremenim načinom života i tim nekim novim pravilima?
– Ko bi se zdrave pameti mirio sa nečim što je loše. Želim da se volimo i poštujemo, da smo raja i da se družimo, da se smejemo. Joj, kako nam je fino bilo, kakva smo raja bili! Ima u jednoj mojoj pjesmi stih, koji govori baš o tim vremenima: „Nismo imali ništa, al’ smo imali sve.“
Muči vas nostalgija za prošlošću?
Joooj, stalno plačem za starim dobrim vremenima. Mislim da sam se od jugonostalgije razbolio. Nikada i niko normalan ne bi rasturao onakvu državu, kakvu smo mi imali! Kao Jugosloveni smo bili poštovani i cijenjeni svuda u svijetu, a danas smo podijeljeni, ograđeni, kuburimo sa bijesom i siromaštvom, a lijeka nigde, jer svaka Titina republika postala je državica, ubijena bijedom i lako je gazdovati njom i narodom. Nisam iz te priče, vratite mi vrijeme ljubavi i moje raje. Grozim se ovih podjela: mi smo mi, a vi ste vi, oni su oni, tako da više ni ne znam ko je, ko! Tako da su ljudi mog kova zbunjeni i povukli se u sebe, ustuknuli pred ovim nabusitim. Došlo neko čudno vrijeme da danas više ne znam ni ko sam, a ni šta sam…
Ipak i pored tih podjela, važite za pjevača koji pjeva i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima, da li vam to neki zamjeraju?
– Bilo gdje da pjevam, osećam se svoj na svome i tu vrstu podjela ne prepoznajem kod svoje publike. Ne pjevam Hrvatima, Srbima, Slovencima, Bosancima, Makedoncima, već pjevam onima koji razumiju moja osjećanja. Pjevam mojim Jugovićima, pa kome se sviđa on dođe, a kome se ne dopada, on ne dolazi. Podjele me ne interesuju i družim se sa onima koji razmišljaju i osećaju se kao ja. Meni treba ljubav istomišljenika, a ne onih koji bi da se svađaju!
Preturili ste preko glave i tešku bolest.
– Najtužniji period mog života je bio april 1992. godine, kada se raspala bivša Jugoslavija. Obišao sam cijeli svijet, ali nigdje nisam vidio ljepšu zemlju. Ponosan sam na sve susrete sa predsjednikom SFRJ Josipom Brozom Titom. Mada ga nisam lično upoznao, pjevao sam mu krajem 1970. godine u Bugojnu. Tito je bio u lovu, a Davorina Popovića i mene su uveče pozvali da predsjedniku otpevamo nekoliko pesama, joj moje tadašnje radosti. Od tuge za Jugom sam se razbolio. Teške godine donijele su i narušeno zdravlje, pa su mi prije 20-ak godina ustanovili dijabetes, a onda su došli problemi sa srcem i sada čekam novi bubreg, a u međuvremenu povremeno skočim na dijalizu.
Izvor: ingeology.com
