Ispovijest Hrvata: “Tokom rata, kum Srbin mi je čuvao hotel u Kninu i mjesečno mi slao 2.000 DM za najam.”

“Prije 15-ak godina službeno sam dosta putovao. Po cijeloj Hrvatskoj. Nije bilo još ovih autoputeva koji me zbunjuju pa ni ne primijetiš sve divote, već ti je svejedno jesi li u Njemačkoj ili ne daj Bože, Americi.”

Putovao sam starim putevima. A ako sam išao u Dalmaciju onda sam uvijek išao kroz Knin. A ako sam se zadržavao na spavanju uvijek sam spavao u privatnom hotelu u Kninu. Ne, ne zbog luksuznih soba ili što sam htio uštedjeti HRT-u, ali ugodno sam se osjećao tamo gdje mogu ujutro naručiti tursku kavu, hranu kao doma i tufahije koje su bolje i od onih u Sarajevu. Barem mi se tako činilo.

Jasno, s gazdom sam se i nekako malo-pomalo zbližio.

Pitao sam ga tako jednom uz kaficu kada je izgradio hotel.

“Još tamo prije rata” – odgovorio mi je.

“A za vrijeme rata, šta je bilo?” – jasno da me zanimalo.

“Uselio se kum Srbin. Čuvao mi hotel … haha” – reče gazda, a mene iznenadi kako mu u glasu nisam čuo nikakav sarkazam, niti ljutnju, a znao sam za slučajeve da su kumovi jedni drugima popalili kuće. Kako je ko osvajao.

“I jeste ljuti na njega?” – upitah začuđeno.

Gazda mi se na to približi i stavivši ruku na usta poče da mi priča kao oni teniseri u dublu koji se dogovaraju da protivnik ne ukapira:

“Sve vrijeme rata, ali sve vrijeme on mi je slao po 2.000 DEM mjesečno za najam. Uvijek je neko, ne znam kako je našao načina, donio meni ili mojima u Zagreb, tačno kao sat, tu najamninu. Živio sam od toga u prognaništvu. I ja i moji. Pomagao sam i prijateljima. Nikad mu to neću zaboraviti.”

Ostadoh bez riječi.

Samo mi je suza kanula na sto.

I sada su mi dvije u očima, dok ovo pišem.

Ali onda se probudio novinar u meni.

“Idem po magnetofon da ovo snimimo” – rekao sam.

“Ne dolazi u obzir, ovo je bilo za vaše uši. Kada bismo to objavili je*ali bi mene naši a njega njegovi. Ne smijem to nikome od nas da priuštim.”

Došlo mi je da kričim, vrištim, lupam … da nabijem na ku*ac sve “naše” i sve “njegove”.

Nisam to tada učinio.

Pa koristim priliku sada.

Pitajući se kakvi smo mi tu ljudi da se ljudskosti bojimo?

Nismo se takvi rodili. Ali takvima su nas učinili.

Ko?

To ćete morati da odgovorite sami.

Ko nas je to podijelio na “naše” i “njihove”.

Pa da ih protjeramo zauvijek iz naših života.

Ja znam.

A znate i vi.

Ako se usudite priznati.

Priču prenio novinar Mario Mihaljević.

Za link teksta, kliknite OVDJE.

Izvor: nova-yuga.info/pozitivno.ba