HUMANOIDNI VANZEMALJCI: Moguće je da je invazija strane civilizacije već počela …

Neko se može zapitati kako je to moguće, ali tokom godina, ufolozi i istraživači su intervjuisali pojedince koji su otkrili svoje opasne susrete sa humanoidnim vanzemaljcima u više navrata tokom godina.

Ti isti pojedinci su, međutim, došli do zaključka da postoji ogroman broj vanzemaljaca koji su naši protivnici koji bar malo liče na nas i da se polako ali sigurno probijaju kroz naša mjesta i gradove.

Šta ako među nama žive vanzemaljski entiteti i toliko su slični ljudima da ih je teško razlikovati osim ako se pažljivo ne ispitaju?

Ovaj scenario je usredsređen na neka od najgnusnijih stvorenja, koja su pakleno nastrojena da transformišu našu zemlju u svoj lični svijet.

Ovi humanoidni vanzemaljci su potpuno slični ljudima, u tolikoj mjeri da je teško napraviti razliku između ljudi i vanzemaljaca.

Crnooka djeca

Crnooka djeca su među najjezivijim modernim humanoidnim vanzemaljcima. Mogu se razlikovati od ljudi na prvi pogled ili ako ste neko ko je stalno u njihovoj blizini.

Ako pažljivo pogledate, čini se da je njihova koža sastavljena od plastike, neki od njih prikrivaju svoj ćelavi izgled noseći perike i dukseve sa kapuljačom.

Crnooka djeca su tako nazvana s razlogom: njihove oči su kao one na naslovnoj strani klasične knjige Whitley Striebera iz 1987. “Pričešće”. Osim toga, ta strašna djeca pokušavaju da provale u domove ljudi. Takođe su primjećeni širom svijeta, prema izjavama očevidaca.

Ljudi u crnom

Slično crnookoj djeci, ljudi i žene u crnom su jezivi likovi koji pomalo podsjećaju na ljude.

Uprkos tome, oni su u stanju da pronađu put do naših sela, gradova, pa čak i naših tržnih centara. Ima ih skoro svuda. Po mnogima, oni su samo hipotetički. Ali to nije tačno, jer brojni incidenti potvrđuju njihovo prisustvo.

Čudan incident dogodio se u knjižari na Manhattanu početkom 1987. O incidentu se može pročitati u knjizi pomenutog W. Striebera, “Transformacija”.

U ovom slučaju svjedok je vidio ženu koja je bila prerušena, prikrivena i kamuflirana i koja je ostavila dugotrajan efekat na svjedoka. Žena je bila u društvu muškarca.

Krajem januara 1987. čovek po imenu Bruce Lee, koji je radio kao viši urednik u njujorškoj izdavačkoj kući pod nazivom William Morrow & Co. ušao je sa svojom ženom u knjižaru na Upper East Side of Manhattan.

Napolju je bilo hladno, mračno i ledeno. Tog kobnog subotnjeg popodneva to nije bila jedina čudna stvar koja se dogodila. I čudna žena i muškarac bili su visoki jedva 5 stopa (oko 150 cm), ili čak niži.

Ogromne, crne naočare za sunce i šalovi su im prekrivali lica, dok su šeširi bili čvrsto nataknuti. Činilo se da su počeli da čitaju knjigu brzim tempom, sa namjerom da naglas isprave greške u tekstu.

Pošto je Lee radio za izdavača koji je upravo objavio Communion, prirodno je prišao njima i pitao ih šta nije u redu sa knjigom.

Kada je žena iznenada podigla pogled, Lee je kroz ženine naočare za sunce primijetio da njene oči nisu bile velike, već ogromne. Po sopstvenom priznanju, Lee je osjetio vibracije straha koje su dolazile od žene, zbog čega mu se podigla kosa na potiljku.

NLO autor i istražitelj, Dennis Stonernon navodi još jedan primjer.

“Moja mama i ja smo otišle u tržni centar na Badnje veče po nekoliko poklona u posljednjem trenutku. Zapravo smo znali šta želimo pa smo parkirali ispred J.C. Penney’s na strani gdje je bila ta roba.

Ušli smo i odmah primijetili da je u kasno popodne bilo samo nekoliko kupaca. Odabrali smo naše poklone i stali u red kod kase iza još dvoje ljudi.

Lako smo mogli da vidimo izlazna vrata i sunce na parkingu, bili smo okrenuti na tu stranu. Staklena vrata su se otvorila i ušle su dvije veoma visoke, mršave žene.

Imale su dugu plavu kosu skoro do struka sa razdjelom na sredini. Njihova koža je takođe bila blijeda i nisam primijetio nikakvu šminku, ali su imale ogromne prodorne plave oči. Njihov hod je bio čudan kao da su previsoki da bi mogli normalno hodati.

Gurali su jedna od onih kolica sa kišobranom iznad bez otmjenih dodataka – samo krevet u obliku ležaljke, točkovi i ručke. Primijetio sam da nemaju torbice ili dodatke kao što je torba za pelene za nošenje pelena ili flaša, itd.

Žene su se polako kretale, skrenule su mi pažnju na kolica. Bilo je ćebe za bebu u donjem dijelu iznad glave bebe ne veće od malog grejpfruta, pastelne boje kože, bez primjetnog nosa, linije za usta i ogromnih tamnih očiju koje su zauzimale većinu glave.

Pitao sam se da li je beba deformisana, ali sam znala da to nije slučaj. Beba je izgledala pronicljivo i zurila je u mene.

Mama me je dodirnula rukom da mi privuče pažnju i rekla ‘šta nije u redu sa tom bebom?’ Osjećao sam da moram da to kažem osobi ispred sebe jer smo mama i ja razgovarali o tome da budemo brzi u dovršavanju kupovine.

Kada sam je potapšao po ramenu, tada sam bio šokiran kada sam vidio ne samo nju, već i damu ispred nje i blagajnicu nekako zaleđene na mjestu. Činilo se da se oko nas sve kreće izuzetno usporeno.”

Incidenti poput ovog nisu baš rijetki. Svidjelo se to ljudima ili ne, u porastu je sve veći broj gadnih i opasnih entiteta koji liče na nas, ali nisu mi.

Nivo infiltracije nije toliko visok koliko bi mogao biti. Sukob bi mogao da počne u bilo kom trenutku kada se ove stvari otkriju i kada se shvati da su humanoidni vanzemaljci zaista tu. Ljudi treba da budu veoma oprezni i svjesni svog okruženja.

Izvor: webtribune.rs/pozitivno.ba