Genijalna taktika “privatnog imunološkog rata” spasila hiljade života u Drugom svjetskom ratu
Svi znamo da genijalci funkcionišu na sasvim drugačiji način od prosječnih ljudi, i teško da će oni ikad uzeti oružje u ruke, jer je njihov najjači adut intelekt.
Ne znamo da li ste čuli za doktore Stanisława Matulewicza i Eugena Lazowskog, koji su svojim privatnim malim ratom spasili više hiljada osoba. Lazowski je svojevremeno izjavio:
Nisam se mogao boriti ni pištoljem ni mačem, ali sam našao način da prestrašim Nijemce!
Ovaj je dvojac zahvaljujući svojoj kreativnoj inteligenciji stvorio tokom Drugog svjetskog rata iluziju epidemije na području uokolo Stalowa Wola u Poljskoj, sa svrhom spašavanja brojnih ljudi od sigurne smrti. Ovo je priča o njihovom genijalnom poduhvatu.
Kako je sve počelo!
U trenutku kada je Lazowski bio na završnoj godini studija medicine Nijemci su napali Poljsku 1939. Tokom rata on se oženio svojom dugogodišnjom djevojkom i uspio je položiti završne ispite na fakultetu. Nakon toga se preselio u rodni grad svoje supruge, Stalowa Wola. U susjednom Rozwadówu se priključio poljskom ogranku Crvenog krsta i tako je započeo svoju doktorsku karijeru. Lazowski je ovdje radio sa svojim prijateljem i kolegom Stanisławom Matulewiczem, a zajedno su organizovali interni rat protiv nacista.
Lazowski je živio u kući koja je graničila sa jevrejskim getom, i uskoro je došlo do saradnje sa Jevrejima iz geta, iako je takva kooperacija bilo strogo zabranjena. Ukoliko bi doktor bio uhapšen u pomaganju Jevrejima bio je odmah likvidiran. Sa Jevrejima iz geta dogovorio je znak za pomoć, pa kada bi trebali doktora jednostavno bi izvjesili kraj zajedničke ograde komad odjeće. Nakon što bi Lazowski završio svoj dnevni posao kretao je, pod okriljem noći, liječiti Jevreje u susjedstvu. U njihovom liječenju je koristio lijekove iz zaliha Crvenog krsta.
Širenje tifusa
U haosu rata širile su se zarazne bolest među kojima je najveću smrtnost imao tifus. U vrijeme sveopšte nesigurnosti i neimaštine ljudi su se selili s jednog mjesta na drugo. Ljudi su iz gradova dolazili na selo kako bi se prehranili, a oni sa sela u gradove kako bi zaradili. Vozovi su postali pretrpani, a bolest se širila putem ušiju. U to vrijeme od tifusa je dnevno umiralo prema procjenama oko 750 osoba. Bolest je stigla i do područja na kojem je bio stacioniran ovaj dvojac. Matulewicz je tada uspio osmisliti način da primjeni Weil-Felixov test u dijagnosticiranju tifusa, pri čemu je došao do neobičnog otkrića da ako bi se zdravoj osobi ubrizgala bakterija Proteus odnosno njena varijanta odgovorna za tifus, ta se osoba ne bi razboljela, ali bi bila pozitivna na testiranju.
“Pokusni kunić” i stvaranje epidemije
Svojevrsni pokusni kunić je bio jedan poljski radnik koji je došao na odmor kući u trajanju od 14 dana, ali se nije želio vratiti nazad jer je bio siguran da više nikada neće vidjeti svoju porodicu, pa je odlučio rizikovati i potražiti doktorsku pomoć. Nakon što mu je ubrizgana bakterija, date su mu upute kako da simulira pojavu bolesti, ali sve to nije smio reći ni članovima svoje porodice. Kada je nekoliko dana nakon primitka bakterije rađeno testiranje krvi nalaz je bio pozitivan, a znakova bolesti nije bilo, što je dalo zeleno svjetlo široj akciji spašavanja. Ako je Matulewicz zaslužan za sam način na koji se ovaj rat vodio, ideja o stvaranju epidemije bila je zasluga Lazowskog. Njihov je zajednički rad spriječio Nijemce u hapšenjima i deportacijama s područja većeg broja sela u okolini grada Stalowa Wola. Kako ne bi bili sumnjivi odlučili su da se tifus pojavljuje u intervalima u kojima se javljaju takve zaraze. Njihovo praćenje epidemiološke situacije povećalo im je ugled jer se Nijemci nisu željeli ‘baktati’ s onima koji imaju tifus kako se ne bi i sami zarazili, a prema dostupnim spoznajama navodno su bili znatno manje imuni na ovu bolest u odnosnu na istočnu populaciju. Zbog širenja epidemije uplašeni Nijemci su proglasili karantenu za cijelo to područje. S tog područja nisu nikoga željeli transportovati kako ne bi proširili zarazu i, naravno, sebe doveli u direktnu opasnost, što je spasilo nebrojene živote.
Komisija koja je došla provjeriti stanje epidemije
No, tokom vremena mala smrtnost pacijenata je ipak izazvala sumnje. Matulewicz je napustio to područje sa svojom obitelji 1943. godine, nakon čega je Lazowski nastavio raditi sam. Uvijek je u džepu imao kapsulu cijanida kako bi sebi prikratio muke ukoliko bi bio uhapšen. Kako bi se provjerila situacija na terenu Nijemci su poslali komisiju, no pri tome nisu željeli ući u samo naselje zbog čega se sastanak dogodio na nenaseljenom području. I dok su stariji i iskusniji članovi komisije uživali u jelu i piću izvan naselja, samo su najmlađi doktori pošli provjeriti šta se u selima zbiva, pri čemu su im predočeni bolesnici u najlošijem stanju. Ne bi li ih što više uplašio Lazowski im je fino objasnio da su “Poljaci prljavi i puni ušiju” zbog čega se nisu uopšte željeli baviti pacijentima već su pregledali njihovu krv, i nakon što su se uvjerili da su uzorci krvi zaista pozitivni, vratili su se odakle su i došli.
Dojava Nijemca spasila život Lazowskom!
Kada se rat približio kraju, od jednog svog pacijenta Nijemca dobio je informaciju da je na listi za odstrel budući da se saznalo da sarađuje s Pokretom otpora. Brže-bolje je nakon toga sa ženom i djetetom prebjegao u Varšavu. Poslije rata je je dobio priliku za usavršavanjem u SAD-u te je zahvaljujući dobivenoj Rockefellerovoj stipendiji otišao na Medicinski fakultet u Illinoisu 1958. godine. Tu je kasnije postao profesor pedijatrije i radio je do 80-ih godina prošlog vijeka. Njegov je partner u ratu Matulewicz pak postao profesor radiologije na Univerzitetu u Kinshasi u Zairu. Decenijama nakon odlaska Lazowski je ponovo posjetio Poljsku, gdje mu je pripremljen svečani doček.
Računa se da je ovaj dvojac spasio oko 8.000 ljudi tokom holokausta. Drugi svjetski rat je bio zaista test nečije hrabrosti. U konkretnom slučaju ovaj je dvojac neprestano nosio “glavu u torbi”, ali uprkos tome nije ni u jednom trenutku odbacio Hipokratovu zakletvu.
Piše: Sonja Kirchhoffer
Izvor: povijest.hr/pozitivno.ba