DOSTA JE BILO LAŽI: Evo šta se smjelo, a šta nije u vrijeme Jugoslavije

Kako je bilo u bivšoj zajedničkoj državi, šta se u njoj smjelo, a šta nije, pitali smo građane i javne ličnosti u Hrvatskoj.

Od raspada bivše države i stvaranja neovisnih država na prostoru nekadašnje SFRJ građani svako malo imaju priliku slušati o tome što je u vrijeme komunizma na ovim prostorima bilo zabranjeno i što se nije smjelo raditi i govoriti. O tome najčešće govore predstavnici novih političkih elita i onih koji su na vlasti u određeno vrijeme.

Između ostaloga govorili su o tome da se, primjerice, nije smjelo reći da si Hrvat, da se ide u crkvu, a zabranjeno je bilo i bilo kakvo političko djelovanje koje nije bilo unutar tadašnjeg Saveza komunista. Tvrde i kako se nisu smjele pjevati brojne pjesme, da se moralo paziti što se govori, kakvi vicevi pričaju, koga proziva kao i da je za svaku dužnost i funkciju nužno bilo članstvo u Savezu komunista.

Prema njihovim riječima za svaki od tih prekršaja prijetio je zatvor, a kao dokaz tome navode i brojne primjere osoba koje su radi toga završile „iza rešetaka“.

Nije se smjelo reći da si Hrvat?!

Takvim tvrdnjama u nekoliko navrata pridružila se i bivša predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović koja je u izjavama medijima prisjećala se života u bivšoj Jugoslaviji.

“Desetljećima je nama Hrvatima bilo zabranjeno da imenujemo svoje porijeklo. Umjesto da kažemo: ‘Ja sam Hrvat’, morali smo reći: ‘Ja sam iz Hrvatske’. Tko bi iskazao svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”, rekla je Grabar Kitarović u intervjuu austrijskom dnevniku Kleine Zeitung.

Od strane Grabar Kitarović građani su doznali i kako u vrijeme kada je odrastala nije bilo raznih vrsta jogurta.

“Odrasla sam u komunizmu i nisam htjela ništa drugo nego da izađem iz toga. Htjela sam biti slobodna. Htjela sam imati mogućnost u dućanu birati između raznih vrsta jogurta i da ne moram vlastima priopćavati koliko ću kruha trebati idućeg tjedna”, riječi su Grabar Kitarović.

Posljednji u nizu takvih slučajeva zabilježen je kada je tijekom posjete 54. Festivalu kajkavskih popevki u Krapini predsjednica zaželjela pjesmu “Došel bum doma sel si bum pod brajde”. Prema riječima Grabar Kitarović radi se o pjesmi koja se “pjevala s vojnicima u Afganistanu jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje”.

Ubrzo su hrvatski mediji predsjedničine tvrdnje demantirali navodeći bezbroj promjera kako se uvijek smjelo reći da je osoba Hrvat što su potkrijepili i s brojnim dokazima. Kada je riječ o nedostatku raznih vrsta jogurta doznalo se kako je Jugoslavija imala barem 85 različitih vrsta tekućih, čvrstih i voćnih jogurta i kiselih mlijeka, ovčjih i kravljih, ali i acidofilnih mlijeka i kefira. Nije dobro ispalo niti sa zagorskom popevkom koja je, prema podacima ZAMP-a, nastala 1999. godine.

O tome što se i kako radilo u vrijeme komunizma u bivšoj SFRJ, što se sve smjelo, a što nije, čega je bilo tih godina, a čega nije razgovarali smo i s nekim od svjedoka toga vremena.

Zatvor radi razgovora

Tako Vukovarac Danijel Rehak, bivši vukovarski branitelj i danas predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, kaže kako je i prije raspada SFRJ uvijek govorio da je Hrvat i da radi toga nikada nije imao problema.

“Nisam nikada potencirao to što sam Hrvat niti sam to krio. Radi toga nisam imao nikakvih problema i bio sam sa svima dobar. Išao sam i u crkvu. Radio sam kao profesor u školama iako nisam bio član Saveza komunista. To mi nije bila smetnja i kada sam postao rukovoditelj sportskih objekata u Borovu”, kaže Rehak.

Dodaje i kako se na neka odgovornija mjesta uvjetovalo da je osoba član Saveza komunista ali i kako se slično radi i danas jer teško da osoba “zasjesti” u neku fotelju državne tvrtke ili ustanove a da nije član vladajuće stranke ili koalicije. Prisjetio se i primjera poznanika koji je završio na nekoliko mjeseci u zatvoru radi toga što je pričao u društvu.

“Sjedili su za stolom kada je on rekao kada bravar može voditi državu zašto to ne bi mogla raditi liječnica. Nije spominjao nikakva imena ali ga je netko prijavio i povezao s Titom. Radi toga je završio u zatvoru na nekoliko mjeseci. I nije jedini. Bilo je masa takvih slučajeva jer su govorili o Titu, državi… Neki su završili u zatvoru i radi pjesama ili viceva. Bilo je svega”, kaže Rehak.

Prisjeća se i nestašica iz ’80-ih godina kada nije bio deterdženta za rublje, kave, a s obzirom da su vladale nestašice benzina vozilo se po principu “par–nepar”. Bilo je i restrikcija električne energije.

“Glupo je reći kako je onda bilo nešto bolje nego danas i da se bolje živjelo. Sve je danas bolje, a to je i normalno. Više je novaca, vozimo bolje aute, imamo sve bolje. To nije samo u Hrvatskoj ili zemljama bivše Jugoslavije nego je tako svagdje na svijetu i to je normalno”, ističe Rehak.

Poželjno članstvo u Savezu komunista

Tih vremena sjeća se i jedan od najboljih hrvatskih odvjetnika Ante Nobilo koji je prije raspada SFRJ obnašao dužnost zagrebačkog okružnog tužitelja. Niti on u to vrijeme nije krio da je Hrvat dok u crkvu nije išao jer je ateista. Priznaje i kako je bio član Saveza komunista Hrvatske.

“Nikada nisam krio da sam Hrvat, a to se moglo vidjeti i po biografijama gdje se jasno isticalo tko je koje nacionalnosti. Postojali su i popisi stanovništva gdje je sve bilo definirano pa i nacija, vjera i slično. Uostalom gledalo se i da sve nacije budu zastupljeni pa je i to bilo važno. Kada je riječ o članstvu u Savezu komunista Hrvatske, to je bilo poželjno za neku funkciju u društvu i ja sam postao član po izlasku iz vojske i kada mi je sugerirano da bi bilo dobro da član kako bih mogao postati tužitelj”, kaže Nobilo dodajući da bez članstva u Savezu komunista nije bilo teorije da se može postati direktor u nekoj državnoj tvrtci.

Kada je riječ o crkvi kaže kako su mnogi išli i da radi toga nije bilo problema. Najopasnije je bilo kritizirati Tita i zalaganje za protuustavno rušenje postojećeg sustava posebno ako je ono u sprezi s nekim imigrantskim organizacijama.

“Kod takvih situacija postojala je velika opasnost od suda i zatvora iako je tih ’80-ih godina, poslije smrti Tita, sve to bilo daleko manje. Ni ne sjećam se nekih velikih slučajeva tih godina jer je kritika Tita tada postala bespredmetna. Nažalost, iskopirali smo ono najgore iz socijalizma tako da niti danas bez stranačke knjižnice nema napredovanja”, ističe Nobilo.

I on se sjeća raznih nestašica koje su bile svakodnevnica nekoliko godina u vrijeme ekonomske krize u Jugoslaviji za koje kaže da su trajale nekoliko godina ali i da je prije i poslije toga se normalno živjelo.

“Kada je riječ o Hrvatskoj često kažem da je kod Hrvata u većini vlada domobranski duh i da se prilagođavaju vremenu. Tu nije bilo nekog specijalnog otpora niti pokušaja rušenja sustava nego više popravljanje uočenih grešaka”, smatra Nobilo.

Puno neistina

Hrvatskoj javnosti Stjepan Mesić poznat je i kao predsjednik Republike Hrvatske u dva mandata, ali i predsjednik Vlade, Sabora, kao i predsjednik Predsjedništva SFRJ. Oni bolje poznavatelji njegovog lika i djela znaju i kako je 1967. godine, kao neovisan građanin, postao gradonačelnik Orahovice i član ondašnjega Sabora SR Hrvatske. Između ostaloga pokrenuo je i građenje prve privatne tvornice u Jugoslaviji pa ga je Tito optužio da potiho uvodi kapitalizam. Zbog svoga rada i djelovanja odslužio je i godinu dana u zatvoru Stara Gradiška.

“Danas se svašta priča, pri čemu je mnogo toga neistina. Za mene se znalo da sam Hrvat i da sam nekoliko puta kumovao na krstitkama djece. To govori da su ljudi bez problema išli u crkvu. U stvari, išao je tko je želio, a tko nije – nije. Prvi sam u SFRJ kandidirao se kao neovisni građanin i pobijedio. Isto tako postojalo je na desetine različitih vrsta jogurta. Ovo što se danas priča, kao i godinama unazad, najblaže rečeno je neistina.

Jugoslaviju treba razlikovati od zemalja koje su bile pod SSSR-om. Vjerujem da je u vremenu od 1945. do 1948. godine, odnosno razlaza sa Staljinom, bilo neko sasvim drugačije vrijeme. Međutim, od tada je Jugoslavija krenula jednim sasvim drugim smjerom i to se vidjelo po svemu u državi”, kaže Mesić.

Nije bilo građanskih sloboda, ali…

Ne krije kako je bilo dosta toga ipak reducirano, odnosno, kako kaže, da nije bilo dovoljno građanskih sloboda.

“Moralo se biti jako oprezan da se ne uvrijedi neka druga nacionalnost i djelovati protiv Ustava. Nije se smjelo govoriti protiv Tita, pjevati nacionalističke pjesme posebno ako se one mogu shvatiti onako kako ne treba. Slobode su, htjeli to priznati neki ili ne, bile malo reducirane ali daleko od toga što danas mnogi govore. Vladala je nešto čvršća ruka.

Ne smije se zaboraviti koliko je SFRJ bila naprijed u odnosu na druge socijalističke države kao i da smo vrlo rano počeli razvijati turizam. Trebamo se svi sjetiti samo vrhunskih sportaša, umjetnika i svih drugih koji su djelovali u to vrijeme. Poznato je i kako su djelovali vrsni novinari u SFRJ koji nisu bili članovi partije. Masa liječnika je svoje postdiplomske studije završila u inozemstvu od kojih su i danas mnogi aktivni pa i u politici”, kaže Mesić.

Podsjetio je i na činjenicu da je na sprovodu Josipa Broza Tita 1980. godine bio 150 svjetskih državnika što, kako je rekao, dovoljno govori o ugledu bivše SFRJ u svijetu. Zbog svega toga smatra kako bi bilo dobro da djeca u školama uče o činjenicama i nauče razmišljati svojom glavom.

“Tada ćemo svi znati više i baratati činjenicama, a ne govoriti neprovjerene stvari u dnevno-političke svrhe i radi nekakvih svojih osobnih ambicija”, zaključio je Mesić.