LEGENDARNI KOMENTATOR: Mladen Delić, junak našeg TV doba (VIDEO)
Mladen Delić (1919-2005) je bio jugoslovenski i hrvatski sportski komentator.
Apsolvirao je pravo na beogradskom univerzitetu, ali ga nikada nije diplomirao. Završio Školu za fizičko vaspitanje i sport takođe u Beogradu 1938. godine. Od 1946. do 1948. radio je kao predavač na Višoj školi za fizičku kulturu u Zagrebu.
Novinarstvom se počeo baviti poslije rata, pišući za Narodni sport i Borbu i radeći za Radio Zagreb. Svoj prvi radijski prenos imao je 1947. godine. 1950. osniva Sportsku redakciju Radio Zagreba. Jedan je od pionira sportskog programa zagrebačkog TV studija JRT-a gdje je radio kao novinar, reporter, urednik i komentator od 1965. do penzionisanja 1984. godine.
Uz mikrofon ispred koga je uvijek tinjala iskra spremna da bukne u izlive sreće, gnjeva ili razočarenja, ostvario je više od 1500 prenosa iz 36 zemalja sa četiri kontinenta. Zarazan u neposrednosti i emotivnosti, vješt da svakim prenosom atmosferu sa sportskih borilišta vjerno prenese u domove svojih slušalaca i gledalaca, izvještavao je sa 6 ljetnjih (1948, kao i sve od 1960. do 1976) i 7 zimskih (1956, kao i sve od 1964. do 1984) olimpijskih igara, sa 7 fudbalskih prvenstava svijeta, kao i sa brojnih drugih sportskih događaja.
Njegovo „Ljudi, je li to moguće“, koje je izgovorio u trenutku kada je Jugoslavija u posljednjim minutima kvalifikacione utakmice sa Bugarskom u Splitu decembra 1983. pobijedila Bugarsku i plasirala se na Evropsko prvenstvo ’84., ostalo je zapamćeno kao zaštitni znak strasti i temperamenta sa kojim je obavljao svoj posao.
“Nema više vremena za bilo šta … Nema vremena … 45:38. Vujović, Vujović … Evo, šansa! Gol! Gol! Gol! Ljudi, pa je li to moguće?! Ludnica! Šta je ovo!?”
U jednom razgovoru sa kolegom novinarem Draganom Nikitovićem je u šali rekao: “Evo mene danas susreću ljudi i ne govore mi Više Mladene nego: ‘je li to moguće!'”
Jedan od “junkaka” njegovih priča, strijelac tog pogotka za pobjedu nad Bugarskom, Ljubomir Radanović, danas živi na relaciji Belgija – Srbija – Crna Gora i vodi agenciju u kojoj radi scouting za klubove u kojima je igrao i s kojima je sarađivao.
“Gledam utakmice i lijepo provodim ove gotovo penzionerske dane. Polako se približavam penziji i moram priznati da volim posao koji radim. Nisam na prvim stranicama i prija mi anonimnost. Kad sam bio mlad, primio sam dovoljnu dozu popularnosti, pa mi danas prija voditi svoj život, viđati svoje prijatelje s vremena na vrijeme, posjetiti ih i popričati”, priča Radanović. Kaže i da ne posjeduje snimak istorijskog gola i legendarno “Je li to moguće?!”, koje je uslijedilo, te dodaje kako sportski TV kanali često puštaju taj gol, a jednostavno upisivanje Delićevog ili njegovog imena u bilo koji pretraživač na internetu vodi na poljudski stadion tog 21. decembra 1983. godine.
Ostao je Mladen u sjećanju i ljubiteljima drugih sportova. Rado se sjećamo njegovih vatrenih komentara plivačkih takmičenja.
“Hajde, Borute! Drži se još malo, još samo malo! Hajde! … Svi smo uzbuđeni!… Prvi je Borut! Borute, pozlatila ti se ruka!” Bile su to riječi kojima je Mladen bodrio tada 20-godišnjeg Boruta Petriča do titule evropskog prvaka na 400 metara slobodno koju je osvojio na Evropskom prvenstvu u Splitu 1981. godine.
Znao je njegov komentar često otići i van “granica terena”, tako je prenoseći utakmicu Svjetskog prvenstva 1978, Argentina – Holandija, pri rezultatu 1:1, pred kraj utakmice rekao: “Ako se utakmica završi 1:1, igraće se produžeci, pa ako i onda ostane neriješeno, nova utakmica će se igrati u srijedu … ja imam avionsku kartu za ponedjeljak … da li će oni meni da dozvole da promijenim kartu … kako ću ja da se vratim?”
Za dobrovoljni rad u sportu te ostvarenja u sportskom novinarstvu primio je brojna priznanja, nagrade i odlikovanja, uključujući i nagradu za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije 1981. godine. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
){kind=link}