TUŽNA JUGOSLOVENSKA PRIČA: Evropa nam je 1990. nudila milijarde, naši odbili i započeli rat!
Kraj 1990. godine. Sa jedne strane stola evropska trojka, koju su tada činili Jacques Poos, Hans van den Bruek i Jacques Delors, a sa druge strane naših šest vajnih predsjedničića budućih banana-republikica.
Oni našima nude momentalno pridruženo članstvo u EU i 5,5 milijardi dolara trenutne injekcije, hoće da nas potkupe da bismo bili razumni i da bismo uradili ono što je dobro za nas. Ali naši imaju bolju ideju.
Evropska trojka — tada sastavljena od luksemburškog šefa diplomatije Jacquesa Poosa kao predsjedavajućeg Savjeta ministara Evropske zajednice, njegovog holandskog kolege Hansa van den Brueka, i predsjednika Evropske komisije Jacquesa Delorsa — došla je krajem 1990. godine u Jugoslaviju sa ciljem da nam iznese “nepristojnu” ponudu koju ni najveći ludak ne bi mogao da odbije.
Njih trojica sa jedne strane stola, a sa druge šest predsjednika jugoslovenskih saveznih republika. Poos daje riječ Delorsu, kao autoru plana i prijedloga Evropske zajednice, da bi ovaj objasnio šta su oni spremni da urade i da daju, samo ako pristanemo da ostanemo u nekoj formi zajednice, kao Jugoslavija. Dakle, da se razumijemo šta se dešava u tom trenutku: oni nas žele da potkupe da bismo uradili ono što je dobro za nas.
Delors kaže sljedeće: EZ je spremna da istog momenta političkom odlukom prizna pridruženo članstvo Jugoslavije u EZ; drugo, spreman je program od 5,5 milijardi dolara koji će poslužiti kao finansijska injekcija za uspješno produženje programa vlade Ante Markovića; zatim iznosi još desetak tačaka ponude, “sve u svemu, jako povoljno”.
Sve to mnogo godina kasnije — u jednom intervjuu čiji relevantni insert možete pogledati na kraju teksta — otkriva Kiro Gligorov, pokojni predsjednik Makedonije, koji je sastanku prisustvovao kao predstavnik te federalne jedinice.
Naime, svi republički predsjednici su prvo dugo ćutali, a onda su jedan za drugim počeli da odbacuju ovu ponudu.
Tuđman je rekao da on ni za kakve milijarde ne može da odustane od ideje koja trenutno hrani cijeli hrvatski narod, da oni poslije hiljadu godina obnove hrvatsku državu (što bi se reklo: “jedi ideje, narode moj, jedi ideje”); Milošević je rekao da on hoće ili punu i čvrstu federaciju ili ništa (ne zna se ko je bio luđi od njih dvojice i ko je bio u slabijem dodiru sa realnošću, životom, svijetom i vremenom u kome živimo); Izetbegović, prilično umjereno, kaže da oni ne mogu ni bez Beograda ni bez Zagreba jer u BiH žive tri naroda, da bi oni voljeli da ostanu posebni entitet, ali, ako može da se nađe neko rješenje za saradnju; ostali ništa nisu rekli.
Trojka zatim nakon konsultacija počinje da vodi jednočasovne razgovore sa svakim predsjednikom ponaosob, sve to traje jako dugo, ali izaslanici iz Brisela na kraju zaključuju da saglasnosti nema, izjavljuju da žale zbog našeg odbijanja, “a šta će dalje biti, vidjećemo”.
Vidjeli smo.
Šteta je samo što tada nisu sve detalje te ponude prenijeli građanima i što nisu narode pitali za mišljenje …
Pogledajte video:
