U priči o Bleiburgu zaboravlja se da su Titu i partizanima pred nosom pobjegli najveći zločinci, ustaše kojima su ruke do lakta bile krvave
Josip Broz Tito nije mogao sakriti zadovoljstvo.
– Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje – u svom govoru u Ljubljani, 27. maja 1945., poručio je budući Maršal.
Tito je, međutim, zaboravio na jednu važnu činjenicu. U obruču koji je stegnuo kod Bleiburga – bar kad je o vojnicima i dužnosnicima Pavelićeve NDH riječ – ostale su sitne ribe. Pravi ratni zločinci, oni koji su do lakata okrvavili ruke, uveli rasne zakone, osnovali Jasenovac, poklonili Dalmaciju Italijanima, zbrisali su mu ispred nosa.
Poglavnik je sa svojom pratnjom uspio preći austrijsku granicu i dokopati se američke zone. Na njegovu kolonu u jednom su trenutku partizani kratko zapucali, ali su se vozila bez većih problema uspjela probiti. Nisu vjerovatno imali pojma na koga su pucali. Ako su i uspjeli kroz prozor išta nazrijeti, mogli su vidjeti tek ljude odjevene u civilna odijela.
Ante Pavelić jedini je Hitlerov kvisling koji je preživio poraz u Drugom svjetskom ratu. Umro je 1959. u Madridu, od posljedica ranjavanja u atentatu kojega je dvije godine ranije u Buenos Airesu izveo izvjesni Blagoje Jovović, pripadnik radikalne srpske emigracije.
Izvući se uspio i Vjekoslav Maks Luburić, osnivač logora Jasenovac i jedan od najkrvoločnijih ustaških koljača. Zahvaljujući krvavom orgijanju njegovih jedinica, u Lici su se u ljeto 1941. tamošnji Srbi dignuli na oružje. Nad njegovim su se zlodjelima zgražali čak i Nijemci, a Pavelićeva kćerka Višnja u svojem je posljednjem intervjuu 2015. izjavila da je Luburić bio “ludak, umno bolestan čovjek, da ga se uopšte nije moglo kontrolisati”.
Za razliku od mase vojnika NDH koja je naivno krenula prema austrijskoj granici s namjerom da se preda Britancima, Luburić je bio surovo realan. Svjestan da ni pod koju cijenu ne želi pasti u ruke partizanima, izbjegao je britanske jedinice i preko Innsbrucka došao u Pariz. A od tamo u Francovu Španiju, gdje se skrasio do kraja života.
U emigraciji je u svom časopisu “Drina” zagovarao pomirenje ustaša i partizana s ciljem osnivanja hrvatske države. Luburić je ubijen 1969. godine u atentatu koji je organizovala jugoslovenska UDBA.
Partizanima je na Bleiburgu izmakao i Ljubo Miloš, Luburićev rođak, zapovjednik logora Jasenovac i Lepoglava. Još jedan bolesni um koji je zaslužan za likvidacije hiljada ljudi.
Poznat po “ritualnom klanju Židova”, Miloš je ciklonom B gušio djecu, u galopu nasumice ubijao logoraše, u ambulanti se nožem i u bijelom mantilu igrao “doktora”. U Jasenovcu je bio zadužen da čuva vođu HSS-a Vladka Mačeka, kojeg je ustaška vlast internirala u logoru.
Kada je vidio da se Miloš često moli, Maček ga je pitao boji li se Božje kazne za zločine koje je počinio. Miloš mu je odgovorio kako zna da će zbog svega što je napravio gorjeti u paklu. Ali da će gorjeti za Hrvatsku.
Nakon sloma NDH skrasio se u Austriji, prebacio se u Italiju, a onda se ponovno vratio u Austriju, gdje bi vjerovatno doživio duboku starost da nije odlučio postati krstaš. Pa se 1947. ilegalno ubacio u Jugoslaviju s idejom da organizuje oružani otpor. Uhapšen je i osuđen na smrt vješanjem.
Još jedan zapovjednik Jasenovca uspio je izbjeći tragičnu sudbinu nakon predaje na Bleiburgu. Dinko Šakić, oženjen Luburićevom polusestrom Nadom, u maju 1945. uspio se domoći Austrije, a onda i Argentine, gdje se obogatio kao vlasnik fabrike tekstila. Hrvatskoj je izručen 1998, a godinu dana kasnije zbog počinjenih zločina je osuđen na maksimalnu kaznu 20 godina zatvora koju je služio u Lepoglavi. Umro je 2008. godine.
U Argentini se skrasio i Eugen Dido Kvaternik, najmoćniji Pavelićev saradnik čiju je smjenu zbog krvavih zločina 1943. uspio isposlovati Edmund Glaise von Horstenau, Hitlerov opunomoćenik u NDH.
Kvaternik je nakon razlaza s Pavelićem otišao u Slovačku, prije dolaska Crvene armije povukao se u Austriju. Titova vlast nije uspjela isposlovati njegovo izručenje od savezničkih snaga, a Luburić je preko Italije otišao pod skute Peronu.
Kvaternik je u emigraciji javno priznao da su se u NDH činili zločini i ludosti, tvrdeći da su oni predstavljali “naš narodni pad”. Poginuo je zajedno sa porodicom 1962. u automobilskoj nesreći.
S Bleiburga je pobjegao i Miroslav Filipović Majstorović, bivši fratar koji je zbog sudjelovanja u zločinima nad Srbima kod Banja Luke na intervenciju Nijemaca bio čak i zatvoren. Luburić ga je izvukao iz zatvora i prebacio u Jasenovac. Gdje je “fra Sotona” nastavio svoj krvavi pir.
Kasnije je preuzeo funkciju zapovjednika logora Stara Gradiška. Filipovića Majstorovića Britanci su 1945. izručili partizanima, koji su ga 1946. osudili na smrt vješanjem.
Jedan od rijetkih jasenovačkih krvnika koji je “zaglavio” na Križnom putu je Luburićev zamjenik Ivica Matković. Njega su partizani, prema svemu sudeći polovinom maja, likvidirali u okolici Celja.
Izvor: slobodnadalmacija.hr
