Mladi Šveđani čitali sve najgore o Jugi, a onda su došli na omladinsku radnu akciju
U saradnji s Yugopapirom donosimo vam doživljaje mladih Šveđana koji su ljeto 1980. godine proveli na omladinskoj radnoj akciji u Jugoslaviji.
Kolovoz 1980: Već smo rekli gdje smo se sreli. Bilo je to ovog ljeta na SORA-i (Savezna omladinska radna akcija) Streževo i SORA-i Kozara. Iz Švedske stigle su brigade Makedonija i Bosna i naši i pravi Šveđani. Gotovo svaka domaća brigada imala je po nekog od njih u gostima na trasi po sistemu – “za svakog gosta tri dana dosta, ručak treba radom zaraditi”. I oni su se potrudili da tako i bude. Uostalom, da ne duljimo, sami će reći sve što misle i što im je palo na pamet.
Stefan Malmergen je student pedagogije, komunist i roker iz Stockholma:
“Imao sam sreće, s Jugoslavenima sam se počeo družiti od prvih dana osnivanja jugo-kluba u mom susjedstvu. Tu sam na raznim poslovima zarađivao neki novac, onda sam počeo dolaziti na zabave, a zatim i na njihove akcije. Ljeta 1973. godine, kao starog znanca, pitali su me: hoćeš s nama u domovinu? U Jugoslaviju? Kako da ne, zašto ne bih? I tako, došao sam prvi put u Srbiju, u Beograd…
Odmah sam primijetio da ono što sam znao i mislio o vašoj zemlji nije ono što zaista postoji. Slušao sam o zemlji na Balkanu, o ljudima koji tuku svoje žene i djecu, o narodu koji voli kafane, piće i pjesmu i koji ne voli raditi baš mnogo… Ulice su vam uvijek pune. I što, vidio sam jedan veliki grad u kojem se gradi na sve strane. Ljude koji su lijepo obučeni, dosta automobila, pune prodavaonice, kavane u kojima se slobodno toči alkohol, malo policije na ulicama, vojnika nigdje… Iz tog susreta rodila se želja da naučim još više o Jugoslaviji… Kad sam se vratio, u klubu sam pročitao sve što se našlo…
Ja jesam komunist, jesam mlad i drago mi je što sam imao priliku da upoznam zemlju i narod koji su sami izborili slobodu, neovisnost, stvorili jedan novi sustav koji simpatiziram, postali nesvrstani, jednostavno postali netko tko se u ovom problematičnom svijetu cijeni. Posebno što ste imali i što imate heroja, vođu, revolucionara Tita, što vaša mladež ima Ivu Lolu, ima svoje mlade heroje, ima na koga ugledati se…
Svi se ovdje na Streževu ponašaju ljubazno, ali i prijateljski, bez pretjerivanja. Jer došli smo raditi, a mi Šveđani to baš ne volimo, jednostavno naša mladež nije navikla na ljetni rad, na fizički posebno. Ne mari, ovo nam je dobra škola… Kako sam ranije već bio u Srbiji, Hrvatskoj i Istri, sretan sam što sam sada u Makedoniji. Da znaš, doći ću opet, da obiđem prijatelje, da upoznam i da radim za Jugoslaviju…
Djevojka za sve
Ginu Toth svi znaju. Ona voli društvo, muško, voli pričati, i rekla nam je:
“Rođena sam u Švedskoj, imam 18 godina, i svakog ljeta dolazim u Plandište. Tamo imamo kuću, ali živimo gore i ne znam kada ćemo se vratiti. U Švedskoj standard je super, ali ljudi hladni, u Jugoslaviji je super, ljudi topli, ali nas često pogrešno shvaćaju. Misle da trebamo biti kao svi Jugoslaveni, ali mi smo kao Šveđani…
Ne znam raditi, ne znam prati, ne govorim dobro srpskohrvatski, volim društvo, a zovu me – djevojka za sve. U Varbergu, gdje živim, malo je naših, zato smo se prijavili za brigadu koja dolazi na Kozaru. Jedva smo sakupili 28 omladinaca. I kad smo došli, pošizili smo. Nitko ni riječ da kaže na našem. Mi svi mislimo na švedskom, govorimo, i u sebi prevodimo. Teško je bilo. Ovdje se živi normalno, nema droge, nema alkohola, nema seksa na tone. U Švedskoj mladež samo o tome misli…
Vidio si, ja se s mojim bratom Perom svađam na švedskom, ide brže, a i mogu da psujem. To Šveđani vole, prvo su naučili da kažu – “zdravo” – a onda da psuju majku i ostalo…
Poslije se zanimaju za Jugoslaviju o kojoj u školama uče da je to “neka mala zemlja na Balkanu”, da ima 21 milijun stanovnika, šest republika i dva alfabeta, to je sve.
Ovdje mi se strašno sviđa, ima glazbe, zafrkancije, disko radi, sve brigade nas zovu u goste, radimo s njima, svi nas vole, i te cake. A mi, lijeni smo, pošteno… Tako je i tamo, nije to zbog toga što smo ovdje. U Švedskoj škole su loše, nema discipline u njima. Na satu se šminkaš, spavaš, ne moraš dolaziti stalno, dovoljno je da dođeš na pola sata iz nekog predmeta pa da imaš ocjenu.
Igram nogomet, ali ne volim tjelesni i ne idem na njega. A i profu baš briga za to… Da je kod nas ovdje u školi tako, svi bi se zgranuli, prvih dana, a kasnije bilo bi sve u redu. Mi ne volimo javašluk u školi jer mi ipak navijamo za znanje…
Mladež je tamo raspuštena, zato je i zabranjeno kupovanje pića mlađim osobama od 18 godina. Alkohol se čuva kao zlato, u radnjama s metalnim vratima i rešetkama. Možeš ga kupiti samo uz legitimaciju… Mnogi Šveđani nisu baš ponosni zbog toga, misle da to i nije demokracija po kojoj su oni čuveni… Nije važno, ja ne pijem, bitno je da mi je ovdje lijepo i da jedva čekam da vidim društvo iz Novog Sada pa da im kažem: i ja sam bila na akciji!
Izvor: index.hr
