Jugosloveni na vrhu Mont Everesta (FOTO) (1979)

U proljeće 1979. organizovana je prva jugoslovenska himalajska ekspedicija na najviši vrh svijeta Mont Everest.

Vođa ekspedicije je bio Tone Škarja, a jezgru su činili uglavnom slovenački alpinisti, od kojih je većina sudjelovala na nekim ranijim ekspedicijama. U ekspediciju je bio uključen i Stipe Božić, kao jedan od dvojice hrvatskih alpinista.

Cilj ekspedicije, osim prvog jugoslovenskog uspona na najviši vrh svijeta, bio je ispenjati i novi smjer po tzv. zapadnom grebenu koji je nakon toga i dobio naziv – jugoslovenski smjer. Ekspedicija se 13. maja 1979. uspješno uspela na “krov svijeta” kad su novi smjer usponom na vrh zaključili alpinisti Andrej Štremfelj i Nejc Zaplotnik. Iako u početku ekspedicije nije bio u prvom planu, zahvaljujući dobrom snalaženju prilikom aklimatizacijskih uspona na planinu, Stipe Božić postao je partner u navezi Stanetu Belaku-Šraufu, koji je već u to vrijeme bio jedan od najistaknutijih jugoslovenskih penjača i slovio je kao jedan od favorita za uspon na vrh. Zahvaljujući tome, Belak, Božić i Šerpas Ang Phu činili su drugi navez koji se 15. maja uspio kao drugi navez popeti na vrh.

Prilikom silaska s vrha, navez je zbog mraka morao bivakirati na visini 8400 m. Drugo jutro, pred sam kraj silaska s težeg dijela, Ang Phu se poskliznuo i poginuo nakon pada na 2000 m niži ledenjak Rongbuk. Iako su bili predviđeni i daljnji usponi, ekspedicija je prekinuta nakon Ang Phuove pogibije.

Ekspedicija na Mont Everest i uspješan uspon prvenstvenim smjerom uvrstili su dotad malo poznate jugoslavenske penjače na listu svjetskih alpinista. Stipe Božić je kamerom snimao dijelove ekspedicije, uključujući i dolazak na vrh pa je ova ekspedicija uveliko odredila njegov daljnji životni put kao režisera brojnih dokumentarnih filmova i emisija. Danas radi na Hrvatskoj radio televiziji i kao pripadnik Gorske službe spašavanja.

“Dva puta sam se popeo na Mont Everest, ali neću više nikada. Nema više izazova, a najveći razlog je što je na njemu sada prevelika gužva“, izjavio je jednom prilikom Božić.

Mukotrpno osvajanje najvišeg vrha na svijetu najbolje opisuju njegove slijedeće reči: “Više se puta dogodilo da nismo do noći došli do logora i morali smo bivakirati ili spavati na stijeni. To je horor. Hladnoća od minus 40, polusjedite na nekoj ‘polici’, vezani ste, ne smijete se micati i zapravo ne smijete ni spavati. Ko zaspi, utone u bijelu smrt. Naime, kad se organizam pothladi, u jednom trenutku čovjeku postane sve lijepo jer se krv koja je bila u periferiji povuče i izgubite osjećaj za hladnoću. Snijeg vam je kao paperje i imate utisak da vam je toplo kao na plaži. Ali ako zaspite, nećete se ni probuditi.”

Andrej Štremfelj (58) danas radi kao profesor fizičkog vaspitanja u srednjoškolskom centru Škofja Loka.

Stane Belak – Šrauf je poginuo pred Božić 1995. u lavini pod vrhom Mala Mojstrovka u Sloveniji.

Nejc Zaplotnik je poginuo 1983. u ledenom odronu koji se srušio sa južne stijene planine Manaslu u Himalajima. Supenjači su uspjeli otkopati njegovo tijelo, te je pokopan nešto niže, na ledenjačkoj moreni. Ostat će upamćen i po svojim riječima koje je putem radio veze izgovorio Božiću i Belak – Šraufu nakon što se popeo na vrh Everesta: “Sediva pri kitajski piramidi in ne veva, kaj bi.” (Sjedimo pored kineske piramide i ne znamo šta ćemo).