Nekad u Jugoslaviji: Samodoprinos, zapošljavanje i još ponešto

Za period prije 1990. godine se obično kaže kako je bio nedemokratsko razdoblje.

Danas, s druge strane, živimo u demokratiji. Slagali se ili ne sa ovom grubom podjelom društvenog uređenja u kojem smo bili odnosno u kojem jesmo, neke stvari su puno bolje i pravednije rješavane u bivšem “nedemokratskom” socijalističkom sistemu.

Jedna od uvijek gorućih tema za svakog građanina je bilo i funkcionisanje lokalne samouprave odnosno finansiranje projekata koji su podizali kvalitet života za građane. Neki stručnjaci danas kažu kako se komunalna infrastruktura nekada finansirala i izgrađivala racionalnije, pravednije, a u konačnom i – demokratičnije.

Nekada je dominantan instrument za finansiranje lokalnih projekata bio tzv. samodoprinos. Upravo su se samodoprinosom izgradile brojne škole, bolnice, sportske dvorane, stadioni. A sve su to objekti koje koristimo i danas. Samodoprinos, međutim, nije korišten samo “lokalno”, njime su izgrađivani i mostovi, tuneli, putevi od republičkog i državnog značaja. Bio je to jedan legitiman i jako uspješan način za razvoj zajednice.

A šta je u stvari samodoprinos? To je oblik obveznog izdvajanja doprinosa iz dohotka građana za izgradnju komunalne infrastrukture – ukoliko njih većina (minimalno 60% od upisanih birača) na referendumu demokratski odluči da im je neki objekat društveno potreban. Novac bi se izdvajao sljedećih 5 godina iz dohotka građana (obično je to bilo oko 2% ličnog dohotka). Svi referendumi koji su se raspisivali uglavnom su uspjevali, a statistika kaže da je i odaziv, a ujedno i glas za predloženu listu objekata, bio u prosjeku 80% upisanih birača.

Danas postoji trend tzv. javno-privatnog partnerstva. Privatni kapital finansira i izgrađuje javne objekte u što kraćem roku, a gradovi ili opštine se obavezuju plaćati najamninu za navedene objekte sledećih 15, 20 ili 30 godina, te (uz kamatu) isplatiti vrijednost glavnice uloženog privatnog kapitala. Uz to klauzle ugovora s privatnim kapitalom najčešće uključuju i druge pogodnosti za privatnog partnera, recimo besplatno ustupanje dijela prostora u izgrađenom objektu. Samodoprinos postoji i danas, ali se ne koristi tako često i kvalitetno kao nekada.

U ono vrijeme, buduće generacije nismo opterećivali odlukama na koje ne mogu uticati, sami smo donosili odluke – o izgradnji objekata, ali smo ih sami i finansirali.

Različiti projekti su finansirani i iz sredstava koja su prikupljana na osnovu (najčešće) republičkih obveznica sa različitim rokovima dospjeća.

Kada se radi o zapošljavanju, tržište rada nekadašnje Jugoslavije je nudilo poslove, naročito nezaposlenim sa VSS. Problem ovih osoba, naročito onih iz većih gradova, bio je što nisu željeli da napuštaju svoje mjesto stanovanja – radi posla. Danas je to postalo skoro pa normalna stvar.

Preduzeća su bila dovoljno jaka da su mogla stipendirati brojne učenike i studente te im još uz to i garantovati stalni radni odnos nakon završenog školovanja. Sve u svemu, život je nekada za “radni narod” bio puno izvjesniji.