UĐOŠE ŽUPNIK, PAROH I HODŽA U KAFIĆ … Kako su se tri mlada bogoslova doselili u jedno mjesto i postali nerazdvojni

Ima onaj vic.

Došao Zagrepčanin u Sarajevo, ušao u kafić i naručio:

– Prosim vas jednu kavu!

– Nema – kaže konobar.

– Nije Hrvat, možda je Srbin, pomisli Zagrepčanin, pa kaže:

– Moliću jednu kafu!

– Nema – opet će konobar. Gost je sada siguran da je konobar Bošnjak, pa ispali:

– Molim vas kahvu!

– Ma nema, ba, vode, đe’s navro? – odbrusi mu konobar.

A ova je priča potpuno istinita. Došli – Hrvat i još k tome fratar, Srbin – pa još i paroh, s njima i bošnjački hodža, a sva trojica Bosanci, u kafić Kum u Vojniću nedaleko od Karlovca, sjeli za stol i naručili kavu, kafu i kahvu. Ne ispiše ih ni do pola, a već postadoše nerazdvojni prijatelji. Puši fra Ivo hodžine cigarete, jer ga ovaj nudi.

– Ma za rođendan ću ti kupiti šteku – kaže mu fratar.

– Pa danas mi je – odvrati hodža župniku dok mu je iz kutije izvlačio zadnju. – A i ne treba, radije bih u gotovini – komentariše hodža. Nakon toga nije bilo načina kojim bi se katoličkog svećenika odvratilo da plati sve što smo za stolom Kuma popili. U kafiću u Vojniću svjedočili smo ovome, ali i brojnim drugim fazonima koje je Bog dao samo Bosancima.

Tužni bilans iseljavanja

Fra Ivo Bošnjak (36) rođen je u Rami-Prozoru, nakon ređenja 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog, pa godinu i po u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u oktobru prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamijenio bolesnog fratra Antu Ivanovića. Brine o 2.339 članova svoje župe, a u tih nekoliko mjeseci koliko je ovdje odselilo se petnaestak mladih župljana.

Hodža Admir Muhić (40) je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli, prvo radno mjesto 1998. mu je u Varaždinu, gdje se oženio, a godinu kasnije jednom sedmično putovao je u Cetingrad držati vjeronauku. Dvije godine poslije se tamo preselio, a onda za još dvije formirao džemat u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa. Hodža Muhić voli pisati pjesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine. U zadnje dvije godine bilježi iseljavanje 22 porodice, u školi je broj đaka sa 80 pao na 44. Baš danas je jedan od najznačajnijih dana otkako je na Kordunu, na mezarju u Širokoj Rijeci imat će svečano otvorenje gasulhane, a potom u Bogovolji svečanost otvaranja novoizgrađene džamije, prve u Karlovačkoj županiji, a četvrte u Hrvatskoj.

Željko Vidaković (41) rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao vjeronauku u mjestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sjedište mu je Kolarić, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu svijeta. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni i koji jesu tu, gledaju da isele.

Zašto je ovu trojicu dragih i Njemu odanih ljudi dragi Bog okupio na mjestu gdje svoju domovinu mogu gotovo opipati, u pograničnoj općini Karlovačke županije, On zna najbolje, no ovaj djelić kordunskog prostora koji je kroz istoriju često krvario i najčešće bio ničija zemlja, trebao je baš ovakve ljude, one koji će različitosti početi – spajati.

Međuvjerski odnosi su korektni

– Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi – slaže se trojac.

– Ma mi smo kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan – dodaje hodža Muhić.

– Sva trojica rođeni u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze s nacionalnošću – naglašava fratar Ivo.

Ima, dakako i stvari oko kojih se ne slažu. Tako recimo oženjeni efendija i paroh fratra koji je, dakako, u celibatu, kada pričaju o plusevima i minusevima ženidbe tješe da ne brine, jer nije on u minusu već su njih dvojica, jer stvar treba sagledati cjelovito, a ne samo s jedne strane.

– Eh, jel’ prednost ili nedostatak, ne znam ni sam što bih ti rekao. Kažu mi oni – blago tebi, nemaš žene, pa ne polažeš nikome računa, a ja njima kažem, da nemate žena, kukali bi vi! – kroz smijeh priča fra Ivo.

Prvi su prijateljstvo sklopili efendija i paroh, jer su najduže tu.

– Ja sam želio otvoriti tu priču, pa sam Željka posjetio za jedan Uskrs, poželio sam mu čestitati iz kolegijalnih razloga, a isto tako sam znao otići na polnoćku u katoličku crkvu kada je župu vodio fra Tomo. Htio sam izazvati pozitivan efekt. Pomislio sam, kada dijete vidi da hodža, fratar i pop zajedno sjede, reći će kući: mama, tata, babo, vidio sam ih da sjede skupa. Onda su mu roditelji dužni kazati: i on je čovjek, iako nije “naš”! Pozdravi ga vani, pomozi mu, nasmiješi mu se u prolazu, ustani mu u autobusu. Neka ova naša zajednička slika bude takva poruka koja će otići u svijet – kaže imam Muhić, dodajući da je na njima da budu glasnogovornici ljudima u potrebi.

Zemlja koja Bosne nema

– Mi jesmo izašli iz Bosne, ali ona nikad nije iz nas. Ma kad se samo izgovara ta riječ Bosna, puna su je usta, čujete to? Morate se roditi da bi je osjećali, nije to samo naziv države, puno je više od toga – pjesnički je to objasnio imam Admir Muhić pa nadodao jednu vlastitu sportsku anegdotu:

– Išao sam jednom na Maksimir navijati za Dinamo s društvom, pa kad je Dinamo dao gol Hajduku, mi skočili. Kako to nitko nije učinio osim nas na toj tribini, ubrzo smo shvatili da smo među Hajdukovima navijačima, pa smo se lagano povukli.

– Kakav si u šahu – pita hodža fratra.

– Uh, loš, radije sam za stoni tenis i tenis – odgovori fratar.

– Razmišljam da napravimo neku međuvjersku ligu u “Čovječe ne ljuti se” – govori hodža.

– Vrlo dobro – podržava ga fratar.

Trebaju, kaže Admir sijati među ljudima dobro, pa će vidjeti što će niknuti, a moraju biti pažljivi, jer ako negdje pogriješe to će se vratiti, kao što se svako zlo vrati. Ima li išta što ih može posvađati? Nema, iako je jedna stvar izazvala žučnu raspravu, ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.

– Zna se šta najviše naljuti Bosanca, dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom – kaže imam, pa za svaki slučaj još jednom, onako da utvrdi gradivo, naznači da je burek samo onaj s mesom, a svi ostali se zovu po namirnici, sirnica, zeljanica, krompiruša. A onda doznamo da paroh Željko, osim s mesom, jede burek sa sirom, a ne sirnicu, jer je nekako u njegovom rodnom Zvorniku zaživjelo to mrsko ime. Krenula su tri pastira razriješiti sve dvojbe oko ove problematike, ali smo ih morali prekinuti jer bi nas na vojnićkom trgu uhvatila kiša.

Izvor: jutarnji.hr