Rade Šerbedžija: “Evo kako su Zoran i Dragan reagovali kada sam im rekao šta sam po nacionalnosti …”
Preko njega su se uvijek reflektovali neki poslijeratni srpsko-hrvatski odnosi, uvijek se iz nekih krugova (s obje strane) tražilo da se nedvosmisleno izjašnjava o događajima iz naše bliske prošlosti. Rade je tu bio kolateralna šteta raspada nekada nam jedine Jugoslavije.
I nekada davno, kada su samo ljudske vrijednosti bile ispred našeg imena i porijekla, bilo je zanimljivih priča – “o njima i nama”.
Jednu od njih je u svojoj knjizi “Do posljednjeg daha” ispričao i Rade.
Akteri su bili glumci Zoran Radmilović, Dragan Nikolić i Rade Šerbedžija. Zoran Radmilović je Radeta uvijek zvao Hrvat – kako si moj Hrvat, gde si Hrvat i tako …
– A što ti Radeta zoveš Hrvat, kad je on Srbin? – pitao ga je Gaga Nikolić.
– Ne lupetaj gluposti, konjino jedna – uzvratio je Radmilović Draganu i počeo da ga čašćava raznim imenima – Otkud Rade da bude Srbin? Pogledaj kako lepo izgleda, kulturan čovek iz Zagreba, nije baraba ko ti.
– ‘Ajde Rašo – obrati se Gaga Radetu – kaži mi šta si, leba ti.
– Otac i majka su mi bili Srbi.
Zoran je zatvorio oči, kako je on to znao činiti kada je želio nešto važno da kaže. Podigao je čašu do usana … okrenuo se ka Radetu i gotovo ga poljubio nosem u nos. Gledao ga je smiješnim, prodornim pogledom i dramski, kroz zube prosiktao:
– Otac i majka su ti Srbi?
– Da – rekao je Rade.
– Majka i otac su ti Srbi? -ponovo je upitao.
– Da.
– Lažeš.
– Ne lažem.
– Lažeš.
– Ne lažem.
Dragan je počeo pobjedonosno da se smije.
– Ćuti barabo, tebe ništa nisam pitao – rekao je Radmilović i nastavio – Zakuni se u Miru Banjac.
– Kunem se u Miru Banjac – rekao je Rade.
Gledao ga je i dalje oštro i napeto kao da se radi o životu i smrti. Zatim ispio na eks svoj viski i uzdahnuo.
– U majku mu, gde sada da nađem svog Hrvata?
