PRIČA O LEGENDARNOM ĆELAVCU: Sudija koji je bio popularan kao najveći fudbaleri, a suđenju je dao posve novu dimenziju

Danas je član Uefinog sudijskog odbora, usto je i savjetnik italijanskog  udruženja fudbalskih sudija, ali je i izvrstan predavač, te rado viđen gost u svim sportskim, naročito fudbalskim krugovima. Ima se čime pohvaliti, čak šest puta uzastopno je u karijeri bio proglašavan “sudijom godine”

Smatra se za najboljeg fudbalskog sudiju svih vremena, pita ga se za mišljenje, njegov stav se uvažava, spominje ga se baš uvijek kada neki sudija svojim greškama napravi cirkus na terenu.

On je Pierluigi Collina, italijanski fudbalski arbitar, u penziji već 13 godina, no opet sveprisutan u svim fudbalskim razgovorima i događajima. Oglasio se i nedavno, nakon slabog suđenja Nijemca Denisa Aytekina koji je napravio svu silu grešaka na utakmici Lige Prvaka Barcelone i PSG-a (6-1).

Danas je član Uefinog sudijskog odbora, usto je i savjetnik italijanskog  udruženja fudbalskih sudija, ali je i izvrstan predavač, te rado viđen gost u svim sportskim, naročito fudbalskim krugovima. Ima se čime pohvaliti, čak šest puta uzastopno je u karijeri bio proglašavan “sudijom godine”.

Collina je rođen 13. februara 1960. u Bologni u kojoj je i pohađao Univerzitet, završio je ekonomiju. Igrao je fudbal u svojim tinejdžerskim godinama, a jednom se iz znatiželje prijavio na sudački kurs. I veliki talent je bio otkriven. Napredak je bio zapanjujuć, u svakoj utakmici suparnici su bili zadovoljni suđenjem. Nakon tri sezone u Trećoj i Drugoj ligi završio je na listi za Prvu ligu, Gdje je 1995. godine odsudio čak 43 utakmice.

Fifa je to primjetila i postavila ga na popis za suđenje na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godne, gdje je sudio i finalnu utakmicu Nigerije i Argentine. Svijet je počeo govoriti o sjajnom arbitru neobičnog izgleda, ćelavog, s očima koje prodiru. Bio je meta fotoreportera, ali i uzrok straha kod nedisciplinovanih fudbalera.

Collina je, naime, bolovao od alopecije zbog koje je ostao bez svih dlaka na licu. Novinari su ga prozvali: Kojak, aludirajući na popularnog lika iz televizijskih serija kojeg je utjelovio pred kamerama Yul Brinner.

Već 1999. godine, nakon sjajno odsuđenih brojnih utakmica, sudio je finale Lige prvaka, dvoboj Bayerna i Manchester Uniteda, kada je pri rezultatu 1-0 za Bayern odredio da se odigra još tri minute sudačke nadoknade. I u tih tri minute United je postigao dva gola i napravio istorijski preokret o kojem se još i danas priča.

U 2002. godini, na finalu svjetske smotre u Japanu sudio je finale Brazila i Njemačke, trijumfovali su Brazilci. Potom dvije godine kasnije finale Kupa UEFA, Valencia – Marseille, U februaru 2005. godine, imao je sve preduslove za sudačku penziju, imao je 45 godina. Njegovi posljednji veliki zadaci bili su na evropskoj smotri u Portugalu 2004. godine.

Fifa je namjeravala pomaknuti starosnu granicu za odlazak sudaca u penziju, sve zbog Colline. Ipak, kako je Collina bio neka vrsta manekena Opela koji je bio sponzor Milana to je zaključio da bi s nastavkom suđenja bio u sukobu interesa i ostavio se zviždaljke.

Toliko je bio popularan da se nalazio na naslovnim stranicama računarskih igrica, kreditnih kartica. Ono što je prije bilo rezervisano samo za igrače i trenera sada je bilo dostupno i jednom sucu.

Još 2003. godine objavio je autobiografiju Le Mie Regole del Gioco, a nakon penzionisanja počeo je raditi kao finansijski savjetnik.

Njegova najpoznatija izjava jest o sudačkoj slavi. Koje se je grozio:

“Nadam se da su razlog zašto neki sudac postaje slavan njegove odluke na terenu. Slavan u pozitivnom smislu. Naravno, ako donosi previše loših odluka, postati će slavan iz suprotnih razloga. Zato nije bitno je li sudac slavan ili ne, nego je li korektan i dobar”.

Često se sjeti tog finala Bayerna i Manchester Uniteda.

“Ali, ne sjetim se zbog same utakmice, nego zbog toga što je ta utakmica značila za mnoge ljude, zbog velike odgovornosti. Ali, i zbog sebe samog. Sudio sam finale Lige prvaka kada sam imao 39 godina i dobro sam to odradio, ali greška u tom finalu je mogla ugroziti moju budućnost kao suca. Dakle, odgovornost na toj utakmici je i za mene lično bila vrlo velika, jer na moju budućnost bi uticala velika greška počinjena u toj utakmici. Dakle, ponekada važnost ili težina utakmice ne proizlazi iz nje same, nego zbog toga šta ona znači za sve”!

Novinari ga znaju upitati – šest godina uzastopce ste bili imenovani sucem godine, što je rekord. Šta ste to vi radili bolje od ostalih?

“Od samog početka sam se prema svom poslu ponašao vrlo profesionalno. Možda sam to činio i više nego što je bilo nužno. Krajem devedesetih, suci su morali do slova znati pravila i biti fizički spremni. To su bili jedini zahtjevi, ali ja sam otišao i taj korak dalje. Prije utakmice bih doznao sve što sam mogao doznati o momčadima i pojedinim igračima. Prije finala Svjetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine sam proveo puno vremena u svojoj hotelskoj sobi sa svojim saradnicima gledajući snimke utakmice. Proučavao sam njihove poteze i posebnosti i razgovarao o tome sa svojim timom. Ako dobro odradite domaću zadaću, ništa vas ne može iznenaditi.  Dobar sudac je uvijek korak ispred igre. On mora biti sposoban predvidjeti što će se dogoditi. Samo sudac koji zna kako će se utakmica razvijati može biti na pravom mjestu u pravom trenutku, primijetiti incidente i donijeti prave odluke. Sudac koji ne može pratiti razvoj situacije će prije ili kasnije pogriješiti.”

Jeste li ikad donijeli pogrešne odluke zbog kojih ste kasnije žalili?

“Žaliti je pogrešna riječ. Radije bih rekao da mi je bilo krivo što sam donio pogrešnu odluku. Kako sam reagovao? Dugo sam to analizirao i pitao se zašto sam donio pogrešnu odluku. Za svaku grešku postoji objašnjenje. Zašto sam napravio tu grešku? Je li razlog to što se nisam dovoljno dobro pripremio za utakmicu? To su bila pitanja koja sam sebi postavljao. Nakon toga, važno je zaboraviti na pogrešnu odluku. Ne smijete sebi dopustiti da vas to nadvlada. Nakon što donesete pogrešnu odluku, važno je vratiti se na teren jači nego prije.”

Sam priznaje da teško trpi svoje greške.

“Preteško. Jako mi je teško priznati grešku. Ako igrač promaši jedanaesterac, suigrači ga tješe. Ako deseci hiljada ljudi viču na suca, on se nema kome okrenuti. Istina je da sudac mora imati debelu kožu. To je jedan od preduslova ako uopšte želite postati sudac. Definitivno se morate znati nositi sa stresom. Svašta mi se znalo događati, pa u Italiji sam morao imati i policijsku pratnju, prijetili su mi, slali metke u kovertama na adresu. Svaki moj korak je bio pod strogim policijskim nadzorom. Pa se čovjek upita zašto je uopšte postao sudac. Ja sam bio fudbaler i kad mi je bilo 17 godina nekoliko ljudi mi je reklo da imam talent za suđenje. Smatrali su da imam nevjerovatnu sposobnost donositi odluke u djeliću sekunde i opravdati ih starijim igračima. Uvijek ću biti zahvalan ljudima koji su mi dali taj savjet”.

Izvor: dnevno.hr