5 najhrabrijih odbijanja predaje: “Dođite sami po naše oružje!”

Znali su da su gotovi, ali su se sprdali s nadmoćnim neprijateljem, cereći se smrti u lice

Najbolji humor istorijski uzevši je onaj “ispod vješala”, Galgenhumor, a u tu kategoriju spadaju i legendarni odgovori vojnih komandanata suočenih s ultimatumima protivnika koji samo što ih nisu sasvim razbili na ratištu.

General José de Palafox y Melci

Rođen je u Aragonu i nakon uspješne vojne karijere, postao je 1808. Guverner Zaragoze baš na vrijeme da se konfrontuje s Napoleonom. Prvom prilikom objavio mu je rat, što se u to vrijeme nije smatralo posebno pametnom odlukom. Pokrenuo je proizvodnju i gomilanje oružja u Zaragozi, podigao je hiljade vojnika i stao utvrđivati bedeme oko grada.

To što mu je objavio rat čak nije niti imalo neku posebnu ulogu jer bi Napoleon, koji je početkom 1809. pregazio veći dio Španije, prije ili kasnije došao i do njegove teritorije. Kad je došao red na Zaragozu, Napoleon mu je poslao svog diplomatu koji mu je ponudio “mir i bezuslovnu predaju”. Da bi mu general Palafox uzvratio protuponudom. “Rat i nož!”, stajalo je u dokumentu koji je Napoleon dobio zauzvrat.

Uslijedio je Napoleonov napad na uprkos trudu slabo naoružanu, slabo utvrđenu i slabo popunjenu vojnicima Zaragozu. Procjenjuje se da je u klanju izginulo 50.000 francuskih i španjolskih vojnika te civila. Palafox je zarobljen i u zatvoru je ostao sve do 1813. godine.

Premijer Ioannis Metaxas

Za premijera Grčke izabran je 1936. Nekoliko mjeseci zemlju je vodio u skladu s republičkim ustavom. No, čim je pohvatao odgovarajuće poluge vlasti, svoju vladavinu naglo je stao odvlačiti u smjeru čistog fašizma koji je u to vrijeme bio na istorijskom vrhuncu popularnosti širom Evrope. Bilo je to već doba Španskog građanskog rata.

A kada je počeo i Drugi svjetski rat, bilo je jasno da se sve te velike ili minijaturne fašističke vođe u pravilu jako lijepo slažu, dok su s druge strane zapadne demokratije padale jedna za drugom. Poljska, Čehoslovačka, puno prije Anschluss s Austrijom, pa Luksemburg, Francuska, Belgija, Holandija …

U tom trenutku, 28. oktobra 1940., Benito Mussolini poslao je svog ambasadora u Atini Emanuelea Grazzija premijeru Metaxi kako bi mu ponudio mirnu okupaciju Grčke i punu saradnju s italijanskim fašističkim okupacionim vlastima. Metaxas je saslušao ambasadora, odgovorio mu: “Ne” i – više nije bilo razgovora, jer ga je potom poslao vani. Samo to. Ništa više ili manje.

Grci su izišli na ulice izvikujući: “Ohi!” (“Ne!”), uslijedila je italijanska invazija i bitka za Grčku razvukla se dotle da je do aprila 1941. postalo jasno da Italija sama neće moći slomiti Grke, koji su se borili ne zato što su voljeli diktatora Metaxasa, nego zato što se nisu dali okupirati. Grci su se pokazali jako žilavi u svom otporu.

Tek s napadom Njemačke i Sila osovine na Jugoslaviju i gaženje te zemlje, te upadom Wehrmachta za sjevera, postalo je jasno da se Grčka neće održati. Premijer Metaxas nije doživio upad Hitlerove vojne sile, umro je u januaru 1941. od bakteremije kao posljedice hronične bolesti od koje je duže vrijeme bolovao.

Spartanci

Bio je avgust 480. godine prije nove ere. S jedne strane Kserkso je poveo u pohod najmoćniju silu svijeta, Perzijsko carstvo, užasno bijesan zbog poraza kod Maratona deset godina ranije. S druge strane stajao je savez minijaturnih helenskih gradova-država. Herodot je poslije pisao da je Kserkso u pohod poveo više od dva miliona vojnika, a legende su naknadno zabilježile da im se suprotstavilo 300 Spartanaca. Zapravo nije bilo tako.

S perzijske strane nadiralo je između 120 i 300 hiljada, a s druge strane nalazilo se 7000 Grka. Potreba za nabrijavanjem brojki je nevjerovatna, jer su već i ovakvi odnosi snaga bili jezivi po Grke. Skoro sedam dana Grci su odolijevali napadima Perzijanaca koji se nisu uspijevali probiti jer su ih Grci dočekali na uskom terenu koji nisu mogli tako lako zaobići u prodoru na Peloponez. Tako je počela bitka kod Termopilskog klanca. Već prvog dana Kserkso je u napad slao po 10.000 vojnika, jedan val za drugim.

Streličarski plotuni zaista su sakrivali sunce, no Grci su se držali. I tako bi mogli, činilo se vječno, da Perzijanci, navodno zahvaljujući izdajniku iz grčkih redova, nisu doznali za uski put mimo grčkih linija. Perzijanci su nahrupili i u tom trenutku spartanski vojskovođa Leonida odlučio je braniti odstupnicu Grcima, koji su se povlačili, sa svojih 300 Spartanaca, tada apsolutno najelitnijih vojnika, te još 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca. To što im je Kserkso poslao nije bio čak niti ultimatum.

Naprosto je 200 ili 300 puta manjoj vojsci poslao naredbu: “Položite oružje!” A Spartanci su mu odgovorili: “Dođite i uzmite ga sami!” Borili su se do smrti, do posljednjeg čovjeka, tako da je Kserksa probijanje samo tog dijela koštalo 20.000 vojnika. A dok se probio i dublje u Grčku, dočekao ga je sistem zamki, razrovanih cesta, vrlo sumnjivih mostova, povrh svega, Grci su mu još kompletnu flotu namamili u tjesnac u Saronskom zaljevu i tako uništili kompletan pomorski napad i kompletnu pomorsku silu Perzije.

Da ne bi zaglavio još i gore, Kserkso se na kraju povukao iz Grčke.

John Paul Jones

Nije riječ o basisti Led Zeppelina, nego o čuvenom američkom pomorskom ratnom komandantu tokom Američke revolucije u kojoj se rađao SAD. Bio je to još 18. vijek, američka nacija se rađala, britanska kolonijalna megasila nije nipošto odustajala od kolonijalnih posjeda. Nije to bilo doba za osjetljive niti nježne. A Jones je u takvom društvu bio posebnog kova. Do 23. septembra 1779. već se četiri godine borio u redovima Kontinentalne mornarice.

Bio je živa napast po Britance, posebno tog septembra kad se zaletio preko Atlantika kako bi maltretirao britansku mornaricu. Bio je kapetan broda USS Bonhomme Richard i vodio je grupu manjih brodova. No, u jednom trenutku su se u skvadronu posvađali i Jones je ostao skoro pa sam, a kratko potom naletio je na veliki trgovački konvoj koji su osiguravale britanske grdosije HMS Serapis i Countess of Scarborough.

Napasti ih se činilo samoubilački. Pa ih je Jones napao. Sa svojih skoro 100 topova Britanci su mu teško izbušili brod, pobili dobar dio posade i zatim mu ponudili da se preda. A on im je uzvratio: “Još se nisam niti počeo boriti!” Uslijedilo je tri sata napada i protivnapada, jezive pucnjave, da bi na kraju Jones uspio poraziti Britance, jedan brod im potopiti, a drugi zarobiti.

General Anthony McAuliffe

Od savezničke invazije na Normandiju do decembra 1944. Treći Reich je potisnut na nekim mjestima i preko predratnih granica Njemačke. Saveznici su nadirali mjesecima i krajem godine na mnogim mjestima bili su jako razvučenih linija snadbijevanja. Nijemci su zato gurnuli sve što im je preostalo u posljednju veliku protivofanzivu u tom ratu. Poslali su pola miliona vojnika, više od hiljadu tenkova, svu silu artiljerije kroz Ardene.

Sve kako bi se u naglom prodoru domogli Antwerpena i onemogućili Saveznike da koriste tamošnju luku. Udar im se ispočetka više nego isplatio. Napravili su rupetinu u savezničkim položajima širine nekih 100 kilometara, prodrli su skoro do polovine širine Belgije. Jedino mjesto u kojem su se Saveznici držali, dok general Patton još nije stigao s pojačanjem, bio je belgijski gradić Bastogne.

Tamo se sa svojom čuvenom 101. desantnom divizijom povukao američki general-pukovnik Anthony Clement McAuliffe i držao taj položaj noktima i zubima jer je bila riječ o području s nizom raskršća prometnica neophodnih Nijemcima za napredovanje prema zapadu. I dok si trepnuo okom, 21. decembra 1944., 101. se sa 12.0000 vojnika našla opkoljena, nasuprot 60.000 vojnika zahuktale sile i krajnje neuporedivo manje artiljerije i oklopnjaka.

Nijemcima se žurilo, pa su mu poslali zahtjev da se preda, što bilo jako razumno s njegove strane da je to učinio, a on im je odgovorio: “Nisam lud!” Započela je bitka koja je potrajala pet dana. Koliko su Ameri u toj bici bili u jezivom položaju svjedoči naredba da nisu smjeli ispaljivati više od 10 granata iz pojedinog ionako rijetkog topa dnevno. A nisu imali niti hrane. No, održali su rubove grada i na Božić 1944.

Patton je sa 4. oklopnom divizijom probio okruženje, što je bio početak konačnog kraja Trećeg Reicha sve do upada Crvene Armije u Berlin i zapadnih Saveznika preko cijele zapadne Njemačke i dijelova istoka.

Izvor: express.24sata.hr