28 DANA POD MOREM: Pod visokim pritiskom u tijesnom, skučenom prostoru 4 čovjeka su pronašla čudesan živi svijet
Laurent Ballesta je s još trojicom istraživača proveo mjesec dana u jednoj sićušnoj kapsuli i ronio po dnu Mediterana. Pronašli su jedan čudesan živi svijet – i tragove ljudske civilizacije na jednom vrlo misterioznom mjestu.
Ja sam odrastao na obali Mediterana, na jugu Francuske. Prvi put sam naučio da plivam i ronim na Francuskoj rivijeri. Tokom vremena, pogotovo što je Mediteran postao i moja profesionalna baza, posmatrao sam kako se ova masovno posjećena obala uništava neobuzdanom gradnjom – ali sam ujedno i otkrio da je na dubini od 50 metara to i dalje jedan naizgled netaknuti svijet. Ipak, sve donedavno imao sam prilike da samo nakratko zavirim u njega. Jednom roniocu s bocama potrebno je četiri do šest sati da s te dubine stigne na površinu; dekompresija mora da se izvodi sporo kako bi se izbjegla smrt od dekompresione bolesti. Zbog toga je boravak na dnu žalosno kratak, obično svega pet do deset minuta.
U julu 2019. godine odlučili smo da to promijenimo. Punih 28 dana moja četvoročlana ekipa živjela je pod visokim pritiskom u tijesnom, skučenom prostoru (kapsuli) na jednoj barži na Mediteranu, udisala mješavinu helijuma i kiseonika i svakodnevno se spuštala na dno u ronilačkom zvonu. Radili smo poput profesionalnih gnjuraca neke naftne kompanije – ali za razliku od njih, mi nismo bili vezani za zvono već smo na sebi imali ronilačku opremu s bocama i respiratorima za filtriranje ugljen-dioksida koji izdišemo. To znači da smo mogli slobodno da istražujemo dno – satima, a ne minutima.
Pošto je i u zvonu i u kapsuli (s kupatilom između njih) održavan isti pritisak kao na morskom dnu – čak 13 puta veći nego na površini – nismo morali da se vršimo dekompresiju svaki put kad izranjamo. Umjesto toga, izvršili smo je samo jednom na kraju misije, poslije skoro pet dana, prije nego što smo otvorili teški metalni poklopac kapsule i ponovo udahnuli svjež vazduh.
Poklopac je zatvoren iza nas 1. jula 2019. godine u blizini Marseja, kada smo u crvenoj ronilačkoj opremi ušli u zvono za naše prvo spuštanje na dno. Osjećali smo se kao da smo u nekom svemirskom brodu koji nas vodi na Mjesec. A kad smo kroz donji otvor zvona izašli na dno, osjećaj je bio nevjerovatan: postali smo akvanauti koji napuštaju jedinu vezu sa spoljnim svijetom. Osvrnuo sam se i pogledao u zvono koje je polako nestajalo u plavetnilu mora. Ipak, pri prvom ronjenju, na oko 70 metara dubine, pazili smo da ostanemo u njegovom vidokrugu.
Iako su ljudi hiljadama godina špartali po Sredozemnom moru, njegovo dno nam je i danas manje poznato od Mjesečeve površine – s tim što, za razliku od Mjeseca, vrvi od života. Lagano i bez žurbe razgledali smo Nacionalni park Kalank, gdje su Jacques Cousteau i Louis Malle snimali film “Svijet tišine”, koji je cijelu jednu generaciju učio o životu u moru. Pri tom prvom ronjenju ugledao sam životinju koju sam prije toga vidio samo jednom i to na trenutak: pučinsku lignju (Loligo forbesii). Jedan par upravo se pario pred našim očima. Mužjak je podišao pod ženku i njihovi pipci su se ispreplitali. Zatim je mužjak podvukao svoju donju ručicu, koja nosi spermu, pod plašt ženke. Poslije nekoliko sekundi ženka je otplivala u jednu malu pećinu i o njenu tavanicu okačila dugačke grozdove oplođenih jajašaca.
Ove lignje žive svega oko tri godine i imaju samo jednu priliku da se razmnožavaju. Samo jednom u životu – a mi smo se baš tad zatekli tu. Koliko ja znam, to prije toga nikad nije bilo snimljeno. Za naš prvi dan, bio je to dobar znak.
Cousteau je 1960-ih prvi istraživao morsko dno uz ovu istu obalu, provodeći dole više nedjelja odjednom. Ali mi smo imali jednu veliku prednost: nismo bili vezani za jedno mjesto. Za 28 dana naša barža, koju je lagano teglio jedan remorker, prešla je više od 550 kilometara, od Marseja do Monaka i nazad. Ronili smo na 21 mjestu.
U našoj kapsuli, u tjeskobnih pet kvadratnih metara, nas četvorica bili smo dobrovoljni zatočenici. Tu smo se odmarali, jeli hranu koju su nam kroz jedan mali otvor doturali s broda i čekali na sljedeće ronjenje. Ronjenje je za nas bilo bjekstvo. Svaki dan nam je bio pun kontrasta: od zagušljive toplote u pretrpanom čeličnom kontejneru do studenog prostranstva dubina, od zatupljujuće neaktivnosti do ekstremne budnosti, od očaja i depresije do ekstaze i euforije. Na kraju svakog dana bili smo vrlo iscrpljeni. A opet smo jedva čekali sutrašnji dan da sve to ponovimo.
Mješavina gasa koji smo udisali, 97 odsto helijuma i tri odsto kiseonika, sprečavala je azotnu narkozu i epileptične konvulzije u dubini. Ali zato su nam se glasovi pretvorili u piskavo, skoro nerazumljivo gakanje, pa smo bili prinuđeni da komuniciramo preko mikrofona i softvera, pomoću kojeg nam je govor zvučao (skoro) normalno. Helijum je imao još jedan zanimljiv sporedni efekat: on toliko dobro sprovodi toplotu da nas je hladio iznutra, oslobađajući našu tjelesnu toplotu sa svakim udahom. Ja sam ronio i duboko ispod leda na Antarktiku, u vodi koja je ispod nule, ali bilo mi je mnogo hladnije ovdje, u mom domaćem moru, gdje je čak i u dubini temperatura uvijek 14 stepeni Celzijusa.
Birali smo mjesta za istraživanje za koja smo znali da su lijepa i bogata životom. Koralni grebeni su rijetki na Mediteranu; umjesto njih, na dubinama između 70 i 120 metara, nalaze se “koraligeni” sprudovi, koje stvaraju crvene alge. One luče čvrste temelje od kalcijum-karbonata, koje zatim nadograđuju određeni organizmi – crvi, mekušci, korali – a glođu neki drugi, na primjer sunđeri.
Ta konstantna borba stvara jedan hrapavi svijet rupa i pukotina, u kojima svoju životnu nišu nalazi više od 1.650 različitih vrsta. Blistavo ružičastih jera (Anthias anthias) ovdje ima u izobilju, ali ja sam godinama čekao da vidim njihovog mnogo rijeđeg rođaka: matulića (Callanthias ruber), koji je vitkiji, ima krupnije oči i karakterističan rep. U blizini Lavandua napravio sam, moglo bi se reći, prvu fotografiju ove ribice u njenom prirodnom okruženju. Zbog takvih stvari vrijedilo je preduzimati čitav ovaj suludi projekat.
Priložene fotografije prikazuju samo neka od stvorenja na koja smo nailazili tokom četiri nedjelje boravka u dubinama većim i od 140 metara. Viđali smo neobične oblike, čudna ponašanja, varljive namjere. Vidjeli smo jednog gorgonocefalida, na primjer, nazvanog po gorgonama iz grčke mitologije, koje su imale kosu od isprepletenih zmija i posjedovale moć da skamene onog ko ih pogleda. Morska zmijača zvana meduzina glava (Astrospartus mediterraneus) bezazlena je, jedva desetak centimetara u prečniku kad je skupljena – ali dok sam je posmatrao, polako je razvila svoje beskonačno razgranate krake koji su i do deset puta duži. Kad se ova čarobna stvorenja sretnu, često isprepliću te ručice kao da se grle. Zbog čega? To će ostati tajna jer morske zvijezde se razmnožavaju na odstojanju, bez dodira, ispuštajući svoje gamete u morsku struju.
Do dubine od 142 metra dopire svega jedan odsto sunčeve svjetlosti. Ali ovdje više nema ni planktona, pa je voda čista i prozirna. Čak i u tami moguće je vidjeti i fotografisati širok prostor oko sebe.
U mulju na morskom dnu pronašli smo uzorke pesticida, ugljovodonika i karcinogenih polihlorovanih bifenila. A na površini je sve vrvilo od ljudskih aktivnosti i buke. Bježeći od tolikog pritiska, krupne životinje koje smo sretali – čudovišne grdobine (Lophius piscatorius), zmajoliki ugori i oklopljeni jastozi – izgleda da su se svi povukli u veće dubine. Tamo je Mediteran još živ i njegovo srce još uvijek kuca. Ali kakvu mu budućnost mi nudimo?
Priča “28 dana pod morem” objavljena je u štampanom izdanju National Geographica na srpskom jeziku u maju 2021. godine.
Fotograf i biolog Laurent Ballesta ronio je među raspomamljenim ajkulama u Polineziji, ispod leda na Antarktiku i s latimerijama uz obale Južnoafričke Republike – i sve je to opisao u svojim reportažama za National Geographic.
Izvor: nationalgeographic.rs
