Tunguski događaj: Vatrena kugla koja je raspolovila nebo
Na nebu se pojavila bijela vatrena kugla koja je ostavljajući za sobom plavkasto-bijeli trak raspolovila nebo u dužini od 800 kilometara.
Zatim se pojavio crni oblak dima i svjetlo sjajnije od Sunca. Začula se strahovita eksplozija i grmljavina. Svjedoci događaja mislili su da je došao smak svijeta…
Dogodilo se to pokraj rijeke Podkamene Tunguske u središnjem Sibiru u jutro 30. lipnja 1908. godine, u 7 sati i l6 minuta.
Događaj je nazvan tunguska “katastrofa”, “eksplozija”, “događaj”. Dobio je atribut najveće prirodne katastrofe zabilježene u povijesnom razdoblju Zemlje, ali i postao jednom od mnogobrojnih zagonetki koje muče i golicaju čovjekov um.
Veličina i silina eksplozije uzrokovala je niz različitih pojava u Sibiru, ali i u drugim područjima našeg planeta. U selu Nižne Karelinsk, 320 km od mjesta “događaja”, letjeli su krovovi s kuća, a u Irkutsku udaljenom 1300 km zabilježen je potres. Također su zabilježena dva udarna vala, od kojih je jedan dvaput obišao Zemlju. U Londonu se u ponoć moglo bez svjetla čitati novine. Fotografije snimljene u gradovima Navrochatu i Stockholmu izgledale su kao da su nastale za vedra dana. Uslijed prašine i dima zabilježeni su tijekom par mjeseci neobični izlasci i zalasci Sunca.
Rijetki stanovnici ovog samotnog dijela svijeta koji su se zatekli blizu mjesta događaja neko su vrijeme bili gluhi i patili od proživljenog šoka, ali za divno čudo nije bilo ni jedne ljudske žrtve. Zaista je čudna i sretna okolnost što se eksplozija dogodila u jednom od najmanje naseljenih i najmanje istraženih dijelova Zemlje – u divljoj i močvarnoj sibirskoj tajgi. Da je “objekt” uletio sa zakašnjenjem od nekoliko sati mogao je potpuno uništiti Sankt Petersburg, London ili New York. Katastrofa bi nastupila i da je “objekt” pao u more – golemi valovi, tsunamiji, uništili bi obalna područja. Neke simulacije koje su izvršili znanstvenici Nacionalnih laboratorija u Sandiji pokazuju da bi komet promjera od jednog kilometra, pri padu u Atlantski ocean brzinom od 60 km/s, izazvao valove koji bi usmrtili polovinu čovječanstva. No, na svu sreću, nije se dogodilo ništa kataklizmično, iako nije bilo moguće izračunati koliko je, unutar stotina kilometara sibirske tajge, bilo uništenog drveća – oborenog i spaljenog, te kolika je šteta načinjena fauni tajge, osobito jelenima.
Zanimljivo je da su prva istraživanja ovog događaja uslijedila tek nakon trinaest godina. Naime, eksplozija se dogodila u slabo naseljenom Sibiru u doba carske Rusije, u vrijeme burnih događaja pred revoluciju. Tek 1921. godine Sovjetska akademija znanosti u sklopu raznih znanstvenih projekata u svoj program uključila i istraživanje padova meteorita na području SSSR-a. Taj zadatak dobio je Leonid Kulikov, znanstvenik koji je nezaobilazan kada je riječ o tunguskoj eksploziji. On je svoje istraživanje započeo prikupljanjem šturih izvještaja iz starih sibirskih novina, a onda se dao u potragu za očevicima događaja. Njegov je zaključak bio da se u sibirskoj tajgi dogodilo nešto zaista izuzetno!
Godine 1927., gotovo dvadeset godina nakon eksplozije, organizirao je prvu ekspediciju u neistraženi i divlji predio sibirske tajge. Njegova prva pretpostavka bila je da je riječ o padu meteorita, pa je bezuspješno tražio tragove njegovog udara u Zemlju. U drugom pokušaju došao je u područje potpuno uništene tajge. Unutar “kotla” promjera 40 kilometara drveće je ležalo polomljeno u u smjeru djelovanja strahovite sile. No, zbunjivao je nedostatak kratera i bilo kakvih krhotina meteorita. Kulikov je organizirao još četiri ekspedicije, ali do svoje smrti nije uspio pronaći dokaze o padu meteorita.
Poznato je da Zemlju neprestano bombardiraju meteoriti različitih veličina: od meteorske prašine do meteorita od više tisuća kilograma. Zbog meteorita koji svakodnevno padaju na Zemlju, njezina se masa povećava za 100 000 tona godišnje. Još je 1979. godine Isaac Asimov naveo da je u “provjerenom dobu Zemlju pogodilo otprilike 5 500 većih meteorita.” Prema drugim podacima, na Zemlji je uočljivo 120 kratera meteoritskog porijekla, a najpoznatiji su onaj u Arizoni (širine 1.2 km), u Čadu u Sahari (12 km), u Kanadi u Quebecu (3.34 km). U jugozapadnoj Africi pronađen je meteorit težak više od 50 tona, a najsvježiji podatak govori o divovskom krateru u Sahari u Egiptu, promjera 31 km. Procjene o meteoritu-asteroidu koji je na Zemlju pao prije 65 000 000 godina ukazuju da je mogao načiniti krater od 160 do 240 km. Postoje pretpostavke da je upravo on promijenio klimu Zemlje uzrokujući nestanak dinosaura.
Budući da nijedna ekspedicija u Tunguziji (jedna od njih je bila i međunarodna ekspedicija iz 1990. godine) nije pronašla krater, “sumnja” je pala na komet. Prema postojećim spoznajama takvu je eksploziju mogao, ne ostavljajući krater, izazvati manji komet. Naime, glava kometa sastoji se od zaleđenog materijala koji se prilikom ulaska u atmosferu zagrijava takvom brzinom da do eksplozije dolazi prije dodira s tlom. Međutim, nijedna ruska zvjezdarnica (njih 120) nije u tom periodu na toj putanji zabilježila pojavu kometa. Ali su zato ufolozi bili sigurni: evo još jednog dokaza za NLO! Za njih je to bio izvanzemaljski brod koji je ušao u atmosferu Zemlje i koji se, prema iskazu očevidaca, kretao u smjeru Bajkalskog jezera. Prema njima, njegov se atomski reaktor pregrijao i trebali su vodu za rashlađivanje, ali brod se nije uspio na vrijeme spustiti na jezero i eksplodirao je. Međutim, o postojanju NLO-a još se uvijek samo nagađa. Naime, neki fenomeni koji su se pojavili nakon uništenja Hirošime i Nagasakija atomskom bombom, prepoznati su i u tunguskoj katastrofi. Eksplozija se dogodila iznad tla pa nije bilo kratera; pojavila se “gljiva”; stabla u središtu eksplozije ostala su uspravna, a okolna stabla su polegla od centra prema periferiji u smjeru djelovanja sile; registriran je poremećaj Zemljinog magnetskog polja; utvrđene su genetske mutacije flore i faune tipične samo za ovo područje; primijećene su zarasle opekotine na jelenima. Ali, sve ovo opovrgnuo je podatak da je radijacija na ovom području bila normalna…
Ima i tako bizarnih hipoteza poput one da je Zemlju pogodila mini crna rupa, što je praktički nevjerojatno. Da se to dogodilo, crna rupa izazvala bi određenu pojavu na drugoj strani Zemlje. Ruski su znanstvenici provjerili i ovu hipotezu, tražeći vijesti o neobičnom događaju u lokalnim novinama na Islandu i Newfoundlandu. Ali, u lipnju 1908. godine na tom području nije zabilježeno ništa neobično.
Nagađalo se i o upadu komadića antimaterije koja je u dodiru s materijom Zemlje doživjela potpuno uništenje uz oslobađanje velike energije.
Prateći žarku želju da se objasni zagonetka tunguskog događaja, svjedoci smo vječne težnje čovjeka da se približi istini, da spozna nepoznato i tajanstveno, koristeći maštu i dosegnuto znanje u stvaranju hipoteza. Međutim, ni nakon gotovo jednog stoljeća od eksplozije, nakon brojnih istraživanja, ekspedicija u Sibir i znanstvenih simpozija, i nakon što se uspjelo prikupiti mnoštvo dostupnih podataka i opisati eksploziju i njezine posljedice, i dalje se upotrebljava termin “predmet” ili “objekt” za tijelo koje je 30. lipnja 1908. doprlo do Zemlje.
Utvrđeno je da je “objekt” mogao imati oko 40 metara u promjeru, masu od 100 000 tona i da je eksplodirao na visini od 4.8 kilometara iznad tla. Eksplodirao je oko dvije tisuće puta većom snagom od atomske bombe bačene na Hirošimu.
Ali, što je to zaista bilo? Uz ostale zagonetke, tajanstvenosti i misterije kojima obiluju svemir, Zemlja i čovjek, tunguski događaj zauzima posebno mjesto.
Izvor: nova-akropola.com
