SFRJ: Kako (ni)smo napravili ATOMSKU bombu (FOTO)

“Moramo imati atomsku bombu. Moramo je napraviti makar nas godinama stajala polovicu svih prihoda.” Ovim riječima je Edvard Kardelj objašnjavao prohtjeve prvog jugoslovenskog nuklearnog programa pokrenutog krajem 1948.

Bio je to neizmjerno velik poduhvat za mladu jugoslovensku državu još opterećenu velikim civilnim i materijalnim stradanjima, pogotovo u vrijeme kada Staljin još nije imao svoju bombu (dobit će je 1949.). Glavni motiv za nuklearno oružje bio je sukob Tito-Staljin i izbacivanje Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.

Prema službenom izvještaju “Nuklearna energija u Jugoslaviji” između 1948. i 1953. utrošeno je 1,75 milijardi tadašnjih dinara (oko 282 milijarde američkih dolara prema kursu iz 2010.), a procjenjuje se da je dodatnu milijardu dinara tražilo istraživanje i eksploatisanje uranove rude u istom razdoblju.

Odgovornost za nadzor jugoslovenskog nuklearnog programa dodijeljena je početkom 1955. Saveznoj komisiji za nuklearnu energiju čiji je čelnik bio Aleksandar Ranković, šef tajne policije i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća.

Preduslov proizvodnje atomske bombe bila je izgradnja nuklearnih reaktora i postrojenja za preradu nuklearnog goriva. Partnerstvo je ostvareno s Norveškom i SSSR-om. Program nuklearnih istraživanja nastavljao se punim tempom. U Vinči je osnovan Odjel za obnavljanje nuklearnog goriva 1956.godine; uređaj nulte snage moderiran teškom vodom sagrađen je na istoj lokaciji 1958., a 1959. dopremljen je i istraživački reaktor snage 6,5 megavata pokretan uranom obogaćenim na 80% uran-235. Ovaj reaktor sagradili su Sovjeti, a isporučivali su tešku vodu i visokoobogaćeni uran. Razlog tome bilo je zatopljenje odnosa sa SSSR-om za Hruščova što je omogućilo sovjetsko-jugoslovensku saradnju.

Jugoslavenski državni podsekretar Slobodan Nakićenović u pismu norveškim partnerima iz oktobra 1960. navodi nužnost pravljenja fabrike za preradu plutonija kako bi se prerađivalo istrošeno gorivo, a “uređaj bi trebao imati kapacitet od najmanje jedne i po tone urana na godinu, kako bi reaktor mogao raditi punom snagom.”

Fabrika međutim nikada nije sagrađena (prerada na razini laboratorija se ipak obavljala). Tito je u međuvremenu obustavio program. Razlozi tome bili su mnogi. Sovjetska prijetnja Jugoslaviji je oslabila nakon dolaska Hruščova na vlast. Tito je u međuvremenu postao javni šampion nuklearnog razoružavanja i jedan od vođa pokreta nesvrstanosti, pa bi mu nuklearne aspiracije naštetile ugledu. Naposlijetku, program je bio vrlo skup, a ponudio je malo rezultata.

Novi zamah razvoju bombe započet je tek za mandata sekretara na narodnu obranu Branka Mamule (1982-1988), dakle nakon Titove smrti. Civilna maska za program nuklearnog naoružavanja bila je gradnja elektrane Krško.

Tada su zadržana dva paralelna programa, vojni Program A te civilni Program B (11 projekata za miroljubive svrhe).

Sredinom 1987. Program A je obustavljen, a Program B je okončan 1990. donošenjem novog saveznog zakona o zabrani gradnje novih nuklearnih elektrana. Glavno postignuće nuklearnih aspiracija bio je etnički šaroliki visokostručni kadar i pedesetak kilograma svježeg uranskog goriva upotrebljivog za bombu (i deset kilograma niskoozračenog visokobogaćenog urana). Taj materijal je stavljen pod nadzor Međunarodne agencije za nuklearnu energiju koja je u nekoliko navrata devedesetih pojačavala kontrolu zbog političke situacije u Srbiji i svijetu.

Izvor: dnevno.hr