Priča koju vam nijedan Švicarac neće ispričati: MRAČNA ISTORIJA evropske “zemlje iz snova”
O ovome nećete čitati u udžbenicima istorije niti ćete čuti kada se povede priča o “zemlji snova” i blagostanja – Švicarskoj!
Neko neupućen u lokalne istorijske prilike, ostaće šokiran kad u ulici Bahstrase u gradiću Regenzburgu u Gornjoj Bavarskoj na uglu bivše gostionice naiđe na skulpturu umjetnika Petera Lenka.
Bila je riječ o djeci iz alpskih krajeva kojom se na takvim mjestima doslovno trgovalo kao praktično robovskom snagom, jer su bila ili siročad ili iz siromašnih porodica ili iz vanbračnih veza ili im je neko od predaka bio Rom ili su ih roditeljima oduzeli iz ko zna kojeg razloga.
Razloga u tim jezivim vremenima u isključivim i hermetički zatvorenim područjima Alpa bilo je nebrojeno. Brutalna epizoda iz istorije utoliko je gora zato što je bila riječ o sistemu ‘zbrinjavanja’ nezbrinute djece koji se sprovodio zakonski i iza kojeg su stajale državne vlasti.
Djecu su najčešće preuzimali vlasnici seoskih imanja, mada je bilo slučajeva da su djeca morala da rade i u industriji, čak i rudnicima. Djeca su bila prisiljena da rade bez plate, hranili su ih slabo, a njihovi “staratelji” (zapravo vlasnici) su ih gadno tukli, pa su umirala od neuhranjenosti i bolesti, a nerijetko su bila i seksualno zlostavljana.
Horor iza fasade “rajske države”
Ova praksa pojavila se od otprilike 1800. godine, zapravo kao zamjena za kmetstvo koje je bilo ukinuto. Srovodila se u alpskim područjima Njemačke i Austrije, ali je najgore posljedice ostavila u Švicarskoj! Posljednji slučajevi djece-robova u ovoj zemlji zabilježeni su ’80-ih godina 20. vijeka!
Tačne brojke djece koja su tokom skoro dva vijeka prošla kroz pakao ropstva usred savremene Evrope apsolutno nikada neće biti poznate. Ali, već i fragmentirani podaci naprosto su užasavajući!
Prema podacima Marka Leuenbergera, istoričara iz Berna, uoči Prvog svjetskog rata čak 10 odsto sve djece u tom švicarskom kantonu bilo je prisiljeno na robovski rad do punoljetstva. Ukoliko bi punoljetstvo uopšte doživjela!
A ako bi djeca sve to i preživela, ostajala su neobrazovana, užasno traumatizovana, bez apsolutno ikakve imovine, uništenog zdravlja … Procjenjuje se da je uoči Prvog svjetskog rata u jednom trenutku na području cijele Švicarske od 1,17 miliona djece na takav način robovski bilo iznajmljeno njih čak četiri posto ili 47 hiljada.
Procjene o nekoliko stotina hiljada djece robova iz Alpa tokom dva vijeka takve prakse stoga se zapravo čine vrlo, ako ne i previše, umjerenim. O tom dijelu svoje istorije Švicarska je ćutala sve do 2005. godine.
Tada je švicarsko ministarstvo pravosuđa zatražilo i dobilo izvještaj stručnjaka o zbrinjavanju djece iz tog doba, a iz izvještaja su stali iskakati leševi izmrcvarenih mališana kroz vijekove i sve do prije nekoliko godina.
To je bilo prvi put da se o toj djeci počelo govoriti kao o “žrtvama” i tek tada je nekome palo na pamet da se prihvati revizije dotadašnje prakse zbrinjavanja djece u hraniteljskim porodicama, još uvijek sumnjivom pojavom u zabačenijim krajevima Alpa. Tek tada se po prvi put stalo spominjati da je čak i danas, u 21. vijeku, praksa udomljavanja djece i njihovog korištenja kao radne snage uveliko zakonski neregulisana.
Prije dvije godine u Švicarskoj je pokrenuta akcija “Wiedergutmachungsinitiative” u sklopu koje će se osnovati fond vrijedan pola milijarde švicarskih franaka, kako bi se iz njega odraslim i još uvijek živim žrtvama dječijeg ropstva isplaćivalo između 20 i 25 hiljada franaka odštete.
Izvor: dnevno.rs
