Kult voodoo magije: Priča o čovjeku koji je svoj supruzi priredio večeru sa ZOMBIJIMA
Jedan ugledni stanovnik Haitija imao je sinovicu Camillu, čija su ljepota i obrazovanje privlačili udvarače, ali neočekivana prilika da se uda za nekog od pripadnika visokog društva nije se pojavljivala jer su njeni roditelji bili siromašni i nisu mogli da obezbjede odgovarajući miraz.
Camilla je već navršila 20 godina kada ju je zaprosio vlasnik plantaže kafe Mattheww Tussel. Bio je bogat i ugledan, ali i dvostuko stariji od svoje nevjeste, stanovao je u lijepoj kući na brdu iznad Port-au-Princea, do koje je sagradio i privatnu cestu. Govorkalo se da pripada nekoj tajnoj sekti voodoo kulta, što nije bilo ništa neobično čuti za Haićane od ugleda i moći.
Tamnoputi posjednik odveo je mladu suprugu na planinsko imanje i nekoliko mjeseci izgledalo je da je Camilla zadovoljna novim životom. Kako je Tussel bio čest posjetilac mondenskih krugova, par je povremeno silazio u Port-au-Prince na otmjene zabave, ili su, kada je Camilla to poželjela, posjećivali njene roditelje. Ali, vremenom, posjete su bile rjeđe, a i tom prilikom njeni rođaci i prijatelji primjećivali su da sve baš i nije tako idealno kako se činilo, da njihova Camilla pokazuje znakove nervoze, a naročito zastrašenosti u prisustvu svog supruga. Da li je možda zlostavlja, pitala se njena majka?
Nakon upornog ispitivanja, mlada žena jednom je u poverenju otkrila da je muž, doduše, ne maltretira, čak joj ne upućuje ni jednu grubu riječ i uvijek je pažljiv, ali ponekad, noću, izgleda veoma zabrinut i odsutan u mislima. Tada izlazi iz kuće i jašući na konju odlazi u planinu, a vraća se tek u zoru, još mračniji i čudniji u licu. Često bi je posmatrao ćutke, kao da je ona uzrok njegovih briga. Instiktivno, bila je sigurna da nije u pitanju neka druga žena. Jednog jutra, kada je mislila da je Matthew u planinama, slučajno je pogledala kroz prozor i vidjela ga da izlazi iz dugačke, drvene zgrade nedaleko od njihove kuće, gdje mu se nalazila kancelarija i čija su vrata uvijek bila zaključana. Uz izvjesno olakšanje, objasnila je nakon toga majci da on sigurno ima poslovnih briga i da zato provodi noći u kancelariji da bi završio poslove – i to je to. Bio je to njihov posljednji razuman razgovor, o ono što se nakon toga dogodilo u planini moglo se saznati iz Camillinog nepovezanog buncanja.
Na godišnjicu braka, uveče, Tussel je osedlao konja i prije nego što je odjahao rekao svojoj supruzi da će se kasno vratiti i da ga ne čeka. Camilla je bila ubijeđena da je zaboravio koji je datum, ali ništa nije rekla. Te večeri rano je legla, duboko ožalošćena postupkom muža i zaspala. Oko ponoći, probudili su je koraci i svjetlost. Uz postelju je stajao Tussel, sa svjetiljkom u ruci, obučen u svečano večernje odijelo.
Procijedio je čudnim glasom: “Ustani i obuci svoju vjenčanicu. Potrudi se da budeš što ljepša, vodim te na zabavu”. Kada je izašla na terasu, Camilla ga je pitala gdje je auto. On joj je odgovorio da auto jnije potreban jer je zabava ovdje.
Poveo ju je ka drvenoj zgradi za koju je pretpostavljala da je njegova kancelarija iz koje se sada vidjelo svjetlo. Nije stigla da se začudi koračajući kroz mračnu baštu, a već sa vrata ‘kancelarije’ ugledala je raskošno uređenu trpezariju, sto prekriven stolnjakom od damasta sa mnogo cvijeća, srebrnim priborom za jelo, sve prepuno najljepše i najraznovrsnije hrane. Visoko podignuti svjećnjaci tek malo su razbijali mrak na sredini prostorije. Za stolom su već sjedila četiri muškarca u elegantnim večernjim odijelima čiji kroj joj se učinio pomalo čudnim, kao da im nije pristajao. Još više ju je iznenadilo što gosti nisu reagovali na ulazak domaćina sa suprugom i ne samo da se nisu digli da je pozdrave, nego čak ni glavu nisu okrenuli. Utonuli u svoja sjedišta, ćutali su dok su pred njima bile poluprazne čaše. Camilla je pomislila da su se već napili.
Suprug je svoju lijepo dotjeranu ženu ponudio da sjedne tako da su joj sa svake strane bila po dva gosta, dok je on zauzeo mjesto na čelu stola. Onda je počeo da govori neobičnim, isprekidanim glasom: ‘Molim te … oprosti … mojim gostima … što se … nezgrapno ponašaju … Oni već dugo … nisu sjedili za stolom … jedne … jedne tako dražesne domaćice. Oni već dugo … nisu pili vino … Ali, oni će piti sa tobom … oni će ti nazdraviti … bolje nego ja … igraće sa tobom … bolje nego ja.’
Desno od Camille, crni prsti jednog od četvorice nijemih gostiju grčevito su stezali nožicu kristalne čaše. Čaša se prevrnula i Camillu je obuzeo užas. Skupila je svu hrabrost, dohvatila jedan od svijećnjaka i prinijela ga opuštenoj glavi. Ugledala je mrtvaca! Kada je došla do daha, potrčala je urlajući i Tussel nije stigao da je zaustavi. U rano jutro sljedećeg dana, žene koje su silazile sa planine na pijacu našle su pored puta onesviješćenu djevojku. Njena vjenčanica bila je uprljana i pocijepana, cipele uništene. Seljanke su joj dugo trljale slepoočnice, nagađajući ko bi ova nesretnica mogla biti, sve dok između buncanja nije uspjela da kaže svoje ime i zamoli ih da je odvedu njenom ocu. Između histeričnih napada, Camillina porodica saznala je šta se zbilo na imanju Tussela. Odmah su pozvali policiju i otišli do njegove kuće, ali tamo nije bilo ni njega ni posluge. Vrata ‘kancelarije’ morala su da se provale i u njoj su ugladali sto postavljen za šest osoba, stolnjak uprljan vinom i mnoštvo netaknutih jela. Tussela niko više nije vidio na Haitiju. Pričalo se da se sklonio na jedno ostrvo, u nekom teško dostupnom crnačkom naselju, ali to niko nije pokušao da provjeri. Zbog čega bi to policija učinila – da li zbog buncanja žene pomračenog uma ili zbog šaputanja o gnusnim rutualima pomoću kojih mogu da se ožive mrtvaci?
Sudbina mlade Camille je ostala zabilježena kao samo jedna od mnogobrojnih jezivih priča na Haitiju vezanih za kult voodoo magije, drevne afričke religije koju su donijeli crnački doseljenici. Stranac u Port-au-Princeu, kažu, teško će izvući priznanje od mještana da vjeruju u crnu magiju, možda jednog od hiljadu, ali poznavaoci prilika tvrde da se većina zapravo plaši. Naročiti užas izazivaju vračevi zvani ‘bokori’, koji spremaju specijalan otrov čije djelovanje utiče da sve vitalne funkcije u tijelu prestaju i žrtva je po svim zakonima medicine mrtva. Ali, ukoliko bokori iskopaju ‘leš’ najviše osam sati poslije sahrane, oni uz pomoć nekih trava, navodno, mogu da ga ožive i drže u svojoj vlasti hraneći ga jednom vrstom kaše od slatkog krompira pomiješane sa korijenom biljke tatule. Tako nastaju ‘zombiji’ – blijedi ljudi, praznog pogleda i usporenih pokreta, bez sopstvene volje, osim one da slušaju naređenja svoga gazde. Ovu temu filmska industrija maksimalno je eksploatisala više decenija.
Da li se u scenama na filmskom platnu, već po definiciji, pretjeruje sa količinom jeze po minuti, pokušao je da na Haitiju utvrdi 1982. godine doktor Wade Davis, ekspert za etnobiologiju – granu koja se bavi uticajem kulturnih i bioloških faktora na ljudske odnose. Ukratko, Davis nije odbacio legendu o zombijima, već je potražio vračeve -domoroce s namjerom da otkrije kakav to napitak spravljaju a koji ljude pretvara u ‘žive mrtvace’. Zahvaljujući predusretljivosti haićanskih voodoo sveštenika Davis je dobio dozvolu da posmatra kako vračevi pripremaju svoje zombi praškove, a što je još važnije – da uzima uzorke za analizu. Svaki prašak, utvrdio je tom prilikom, sadržavao je poneki sastojak koji bi se, samo u žargonu voodoo vračeva, mogao nazvati ‘uobičajenim’: oko daždevnjaka, zmijsku kožu, krila od ove ili one ptice … Ali, po mišljenju doktora Davisa, ključni sastojak haićanskih zombi praškova je pečena otrovna vrsta gljive puhare, koja u sebi sadrži tetrodoksin, jedan od najjačih nervnih otrova za koji se zna. Tetradoksin izaziva paralizu, osjetno usporava disanje i samim tim umanjuje toliko potrebu žrtve za kiseonikom da se zaista čini da je ona mrtva, mada može da preživi sate sahranjena i zatvorena u mrtvačkom kovčegu sa ono malo vazduha koliko ga u njemu ima.
Prašak se utrljava u kožu, a ‘mrtvac’ je, tvrde vudu magovi, potpuno svjestan svega što se dešava oko njega, mada ne može da reaguje niti pokaže da je živ. Nakon otkopavanja ‘leša’, vračevi mu daju halocenogeni kužnjak, jednu biljku poznatu kao ‘zombi-krastavac’. Dejstvo tetradoksina i kužnjaka prestaje poslije nekoliko sati, mada se u pričama o ‘živim leševima’ pominju i godine. Doktor Davis zombije nije vidio, ali je o svojim otkrićima napisao knjigu ‘Zmija i duga’, a kolege su ga otpužile da je previše zagazio u vode voodoo magije.
Pod ovim naslovom osamdesetih godina objavljena je knjiga o jednom istinskom zombiju, izvesnom Clarviusu Narcisu, koji je umro u bolnici ‘Dr Albert Switzer’ u Port-au-Princeu, a smrt je konstatovala ekipa ljekara. Narcis je sahranjen 1962. godine, njegov grob još uvijek postoji, ali se 1985. godine živ i zdrav pojavio u svom selu! Autori knjige susreli su se i razgovarali sa njim, a o svojim utiscima su zabilježili:
Prvo zapažanje – Narcis se kreće normalno, kao vi ili ja, ali kad sjedne, kao da se gasi. Pokreti mu se usporavaju. Ruke su mu prekrštene na krilu, glava pognuta naprijed, pogled prikovan za pod. Čeka … u stanju je da čeka čitavu vječnost …
Drugo zapažanje – Narcis govori kreolski. Dok govori, kao da malo oživljava. Ne mnogo. Jedino mu se ruke pokreću kada želi nešto da naglasi. Glas mu je bezbojan i umoran. Ne gleda me dok govori, pogled mu je ravnodušan, bezizražajan, ali on sam nije sasvim ravnodušan. Kaže da se još uvijek čudi što se vratio u ovaj svijet!
Haiti je, kako izvještavaju svjetske agencije, službeno priznao voodoo kult kao religiju, ravnopravnu kršćanskoj. Nikad nije do kraja odgonetnuto kako je ova moćna sekta vladala ovom ostrvskom državom i da li su njene moći bile u službi održavanja predsjednika na vlasti? Da li voodoo magija na Haitiju doživljava novi procvat i hoće li uskoro početi da stižu novi izvještaji o ‘živim mrtvacima’?
Izvor: conopljanews.net
